Poslodavci u cijeloj našoj regiji vrlo često su na meti kritika zbog svog odnosa prema zaposlenicama porodiljama. Mnogi od njih odlučuju se svoje radnice, ako je to moguće, otpustiti upravo zbog ovog stanja, a jedan takav slučaj, kako tvrdi naša čitateljica i sugrađanka, dogodio se upravo njoj.
U nastavku, prenosimo njenu cjelokupnu reakciju, bez intervencija:
“Mogla bih iznijeti činjenice i profesionalno izvijestiti javnost šta mi se desilo, jer sve što mi se desilo je djelimično po zakonu, ali pisat ću onako kako su mi priredili cjelokupnu situaciju. Pisat ću kako sam se osjećala i kako je faktor ljudskosti i empatije zakazao u našem društvu. Svi govore da se treba boriti za mladost da ostane u našoj državi, da se trebaju rađati djeca… Lično sam doživjela da su to samo puke priče i da svi se brinu samo o sebi i svojoj fotelji.
Šuti i trpi! Najgora ikad poslovica. Posebno ako se nađeš u okruženju koje je neprofesionalno i bezobrazno. A ti jako mlad i željan iskustva. A obično gdje trebaš šutiti i trpiti da bi egzistencijalno opstao i preživio, to okruženje nije nikada dobro. Samo moraš doživjeti svu nepravdu na vlastitoj koži da bi razumio i shvatio druge. Nažalost, takvi smo ljudi. Ti vidiš nepravdu i suosjećaš se, ali moraš preživjeti, pa ušutiš. Najveća greška! Ali nauči se čovjek. Nikada ne smiješ izgubiti svoju osobnost, prešutiti svoj stav, jer tako postaješ beskičmenjak. Doduše, niko te nikad ništa nije ni pitao, ali neiznošenjem svog stava opet možeš se osjećati i biti beskičmenjak. Ja sam naučila. Neću biti beskičmenjak.
Radila sam u jednoj radnoj organizaciji tri godine, sve tri godine različiti ugovori od pripravničkog/volonterskog, ugovora o djelu pa do ugovora o radu.
Saznajem da sam trudna. Niko sretniji od mene i mog supruga. Nikome ne govorimo do 4/5 mjeseca trudnoće. Jedino direktoru/ ici svoje radne organizacije. Imala sam povjerenje u tu osobu.
Radila sam do 8. mjeseca trudnoće. Dobro sam se osjećala, ali sve je bilo teže se kretati. Direktor/ica radne organizacije je obećao/la da će mi produžiti ugovor o radu, kako bih mogla ostvariti pravo na porodiljnu naknadu, koju sam realno i zaradila, uzimajući u obzir da sam 3 godine radno aktivna, a ugovor mi ističe dva mjeseca prije termina poroda. Posebno mi je to bilo bitno jer mi je suprug u tom trenutku bio bez posla. Razgovor o produženju ugovora se vodio par puta i nikada nisam stekla dojam da se to zapravo neće desiti. Teže od svega je što sam, na zahtjev direktora/ice, donijela ljekarsko uvjerenje, koje košta 45 KM, prije samog isteka tekućeg ugovora o radu. U trenucima kada se pripremate za dolazak bebice i kada vam suprug nema primanja, to je ogroman izdatak.
Jedanestog u mjesecu mi je istekao ugovor, ali ja sam i dalje radila. Pretpostavljala sam da pripremaju novi ugovor, pa će me pozvati u toku sedmice da ga napokon potpišem i onda bih mogla na bolovanje, te da se odmorim, jer sam se jako naprezala da radim i da sav pritisak izdržim.
Četrnaestog u mjesecu, petak, pozvana sam u kancelariju gdje mi se saopćava da mi se ugovor neće produžiti. Nude mi ugovor o djelu. Nude mi da nastavim raditi do poroda, a da se prijavim na biro. Nude mi da radim, a ja jedva stojim na nogama. Nude mi da me do kraja iscijede. Nije bilo dovoljno što sam radila u protekle tri godine sve. Nisam samo radila svoj posao. Radila sam posao i ljudi koji su doslovno sjedili, dopisivali se na facebooku, pretraživali zanimljive teme na internetu dok sam radila njihov posao. A nisu to stari radnici kojima se „može“, nego su to bili zaštićeni radnici, koji su došli poslije mene u tu radnu organizaciju. Nisu oni krivi. Može im se. Kriv je direktor/ica jer je to vidio/la i nije ništa poduzeto. Nije poduzeto, jer sam šutila i trpila. Kada kažem da sam radila SVE, to zaista tako i mislim. Školovana sam. Magistar svoje struke. Pet godina sam vozarila u Sarajevo, kao i mnogi moji vršnjaci. Borila se kao lavica. Samo sam jednom ostvarila pravo na stipendiju. Školovali me roditelji od radničkih plata. I onda sam sebi dozvolila da me neko zgazi. Da mi neko na intervjuu kaže da sam odličan kandidat i vrijedna, te da im nisam samo još prozore oprala. Meni je to bio kompliment. Pogledaj me kako sam vrijedna. Pogledaj kako vide tvoj trud. Ponosna na sebe. A ne! Oni samo iskoriste maksimalno svakog radnika/icu. Bar ove poštene, vrijedne. One koji šute i trpe. Pa ko mi je kriv?! SAMA SEBI!
U trenutku kada su mi rekli da mi neće produžiti ugovor, kancelarija se okretala u mojoj glavi, sve što mi je rečeno ništa nisam čula, sve je bilo kroz maglu. Znam da moram ustat i izaći iz kancelarije, a noge ne osjećam. Samo molim dragog Boga da ne padnem i da ne naškodim bebici. Ustala sam nekako i izašla. Jedva sam izdržala kraj radnog vremena. Suze su mi same lile. Niko nije došao da provjeri kako je ta trudnica u 8 mjesecu trudnoće kojoj su obećali ugovor i iz vedra neba rekli da nema ništa od toga.
Poslala sam poruku suprugu da dođe po mene jer ne osjećam noge i nema šanse da se krećem. Taj vikend je nešto što nikad neću oprostiti direktoru/ici.
Čudno se osjećam. Odmah zovem svog doktora i odlazim na pregled. Pritisak jako visok. Doktor me pita šta se dešava, jer nisam se puno udebljala (naglo debljanje je povezano sa visokim pritiskom u trudnoći) i sve je uredno, ali mi je pritisak jako povišen. Objasnim svom doktoru šta mi se desilo i utvrdimo da je pritisak na nervnoj bazi i da moram odmarati, ležati i čuvati se. Strah je ogroman za bebicu. NE smijem joj naškoditi. Moram pozitivno razmišljati. NE smijem dozvoliti da utiče na bebicu. Ali, kako se ne sikirati?! Razmišljaš o tome šta su ti uradili. Pa zašto su mi tražili ljekarsko? Zašto su mi rekli nakon isteka ugovora da me izbacuju na ulicu? Misli idu u smjeru da dok sam im trebala i radila sam. Nije mi jasno. Njih ništa neću koštati. Sve prelazi na Centar za socijalni rad. Oni mi daju porodiljnu naknadu… Noći su neprospavane, više ni apetita nemam. Pa s kakvim sam to ljudima radila? Komunicirala? Znala sam da nisu najbolji ljudi na svijetu, ali nisam znala da su baš sposobni ovo uraditi.
Ni taj vikend, ta osoba kojoj sam toliko vjerovala, nije me nazvala da pita kako se nosim sa situacijom. A vjerski je nastrojena. Ne znam kako može zaspati navečer. A znam! Vjerovatno sanja svoju fotelju, jer je toliko draga.
Sreća moja, postoje dobri ljudi, postoje dobri direktori/ice u ovoj našoj čaršiji. Jedna osoba je bila upućena u cjelokupnu situaciju i došao/la mi je pred vrata i savjetovao/la da što prije pronađem novac i nekog da mi da ugovor o radu, kako ne bih izgubila pravo na porodiljnu naknadu. Rečeno mi je da imam 15 radnih dana da to obavim.
Dobijam odjavu iz „svoje“ radne organizacije tek naredne sedmice, gdje pročitam da je administrativni radnik odnio/odnijela papire za odjavu 17. u mjesecu, ali sam odjavljena 11. u mjesecu, retroaktivno. To, konkretno, znači da su mi ukrali 7 dana. Radila sam kod njih, ne znajući šta mi spremaju, umjesto da sam se posvetila traženju novog poslodavca. Da li je to urađeno namjerno ili nenamjerno nisam tada znala. Ali da je neprofesionalno, to je definitivno. Ali da su pokazali nesposobnost, to je definitivno. Samo mi kroz glavu prolazi, ko ima posao, a meni bukvalno namjerno nanijeli zlo. Namjerno je nanešeno zlo jer nisu ispoštovali svoju riječ. Namjerno je nanešeno zlo što nisu rekli na vrijeme da mi ugovor neće produžiti. Nisu bili ni toliko fer pa da kažu na vrijeme. Ako nije namjerno, onda to implicira da su svi tu nesposobni i da ne zaslužuju taj posao, tu poziciju.
Sav novac koji smo skupili za bebicu, za kolica, za odjećicu vadim iz koverte sakrivene ispod ćilima. Suze mi same liju, ali to moram uraditi kako bih mogla svojoj bebici, kada se rodi, obezbijediti pelene, hranu, kremice… ma sve što joj je potrebno. Ali prvo moram pronaći nekog da mi da ugovor o radu…
Imam samo još 7 dana da pronađem nekog poslodavca, da pronađem još novaca, jer nemamo sve i da, ako uopće sve to pronađem, brzinom svjetlosti taj novi poslodavac me prijavi i sve obavi što treba kako ne bih izgubila pravo na porodiljnu naknadu.
NASTAVIT ĆE SE…”
