U Hrvatskoj je usavršena bizarna, nadasve hipokritska verzija kulture sjećanja: komemoriranje žrtve koje pošteđuje počinitelja, a prešućuje osloboditelje.
Bez riječi spomena na hrvatske i jugoslavenske partizane – tako je u Hrvatskoj ove godine obilježen Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta. Tu je sposobnost hrvatska politička klasa predvođena HDZ-om u posljednjih 30 godina izvježbala do savršenstva: da se komemoriraju žrtve nacizma i ustaštva – dakako, kad se i ako se komemoriraju – a da se pritom njihovi osloboditelji ne spomenu nijednom jedinom riječju.
I tako je u Hrvatskoj usavršena bizarna, nadasve hipokritska verzija kulture sjećanja: komemoriranje žrtve koje pošteđuje počinitelja, a prešućuje osloboditelje. Rezultat: politički i društveni revizionizam kao trajno stanje; obrtanje povijesti naglavce; pretvaranje zločinaca u osloboditelje, a osloboditelja u zločince, te praktička legalizacija i društvena normalizacija ustaštva.
Predsjednik Vlade i HDZ-a Andrej Plenković ove je godine, u povodu Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta, govorio na sjednici Vlade. Rekao je, među ostalim, kako se na taj dan valja prisjetiti i zloglasnih ustaških logora, prije svega Jasenovca, u kojemu su ubijene tisuće Židova, Srba, Roma te hrvatskih antifašista i demokrata.
“Jasenovac je bolan i tragičan dio hrvatske povijesti, a trajni spomen i oštra osuda tog zločina dio su naše kulture sjećanja”, poručio je Plenković.
Dodao je kako je “dan kada se sjećamo žrtava holokausta ujedno i dan kada trebamo promišljati o svijetu u kojem danas živimo, a to naravno uključuje i okolnosti u Hrvatskoj”. Istaknuo je kako su, nažalost, netolerancija, negiranje povijesnih činjenica, diskriminacija i govor mržnje sve prisutniji i u hrvatskom društvu.
“To su loši i štetni trendovi i protiv njih se treba boriti, takvu retoriku politika treba jasno osuditi, a pravosudna tijela ih, u skladu sa zakonskim okvirom, kažnjavati. Žrtve kojih se danas sjećamo su podsjetnik i upozorenje na dimenzije zla koje mogu proizići iz mržnje i totalitarnih ideologija”, istaknuo je Plenković.
Apstraktne, nedorečene fraze
Tko je holokaust pokrenuo, tko ga je u Europi i Hrvatskoj proveo, a tko ga je zaustavio, i tko je spasio 20 posto Židova u Hrvatskoj – o tome Andrej Plenković nije rekao ni riječi.
Sve je ostalo apstraktnim, i zato nedorečenim, frazama o “netoleranciji, negiranju povijesnih činjenica, diskriminaciji i govoru mržnje”. Tim se frazama, naime, danas koriste i oni koji veličaju zločince i ubojice iz Drugoga svjetskog rata, pa se na njima – ako se jasno ne kaže tko je u Drugom svjetskom ratu bio na strani dobra, a tko na strani zla – ne mogu utemeljiti nikakve, kako ih Plenković zove, “temeljne vrijednosti društva”, odnosno vrijednosti “demokracije, humanosti, poštivanja ljudskih prava i uključivosti”.
Ali, HDZ tu elementarnu činjenicu očito ne želi izreći: da su ustaše zločinci, a partizani osloboditelji.
HDZ i danas, kada ga vodi prosvijećeni Andrej Plenković, pripadnik lijevog krila stranke, osobno svakako svjestan temeljne vrijednosne razlike partizana i ustaša, posve prešućuje partizansku borbu, bez koje ne bi bilo spašeno ni ono malo žrtava holokausta što ih je od NDH ipak spašeno. Zanimljivo je, naime, koga dužnosnici HDZ-a redovito ističu kao spašavatelje Židova u NDH: hrvatske Pravednike među narodima i kardinala zagrebačkog Alojzija Stepinca.
Nakon što je hrvatski Sabor minutom šutnje odao počast svim žrtvama holokausta, prigodno je govorio njegov predsjednik, HDZ-ov Gordan Jandroković.
Podsjetio je, među ostalim, da je “i u mračnom dobu holokausta bilo ljudi koji su po cijenu vlastitog života spašavali druge”. “Među njima je i 120 ljudi iz Hrvatske koji su proglašeni Pravednicima među narodima. Povijest nas uči da svaki pojedinac umjesto pasivnog promatranja ljudske patnje može odabrati pružiti ruku drugom čovjeku i tako učiniti dobro djelo”, kazao je Jandroković. O partizanima, kojih su tisuće poginule jer su “pružile ruku drugom čovjeku”, ni jedne jedine riječi.
Revizionističko-negacionistički val
Slično je, prije dvije godine, govorio i Andrej Plenković, otvarajući 5. veljače 2020. godine, u Francuskom paviljonu u Zagrebu, izložbu Ako tebe zaboravim… holokaust u Hrvatskoj 1941-1945 / zadnje odredište Auschwitz. Tada je Plenković održao zapažen govor, u javnosti protumačen kao jasan izraz svijesti o nužnosti radikalnog odmaka od zločinačkog nasljeđa ustaške države.
“Slobodna i demokratska Hrvatska uvijek je bila i jest spremna prezentirati bolne i tragične teme iz svoje prošlosti i jasno pravno, politički i civilizacijski osuditi NDH”, kazao je Plenković. A potom nastavio: “Ovo je prilika i da još jednom odamo priznanje i prisjetimo se svih hrabrih pojedinaca, koji su se, izlažući vlastiti život, suprotstavili nepravdi i zlu da bi spasili svoje bližnje. Među njima je 117 hrvatskih Pravednika među narodima kojima se danas kao narod ponosimo. Mislim pritom i na blaženoga Alojzija Stepinca koji je pokazao rijetku hrabrost u tadašnjoj Europi i osobno je zaslužan za spašavanje brojnih Židova”.
Partizani, ako Plenković na njih i jest mislio, u toj rečenici nisu izrijekom spomenuti – kao ni igdje drugdje u njegovu govoru. Dakako, Pravednici među narodima, njihova hrabrost, humanost i čovjekoljublje, dostojni su svakog poštovanja, ali oni su uspijevali spasiti tek pojedince. Kardinal Alojzije Stepinac, pak, duboko je kontroverzna figura, i njegova uloga u holokaustu – ili spašavanju od njega – nipošto se ne može nazvati jednoznačnom. Ali uloga partizana i njihova vođe, Josipa Broza Tita, nedvosmisleno može: golema većina od 20 posto Židova, koliko ih se uspjelo spasiti s područja NDH, zajedno sa Srbima, Romima, antifašistima, protivnicima režima, spasili su se u partizanima, aktivno se boreći protiv nacista i ustaša; a pritom su spasili i Hrvatsku – to je ključna, nezaobilazna, i najvažnija povijesna istina.
Ali tu istinu hrvatska politička klasa, koja se gotovo cjelokupna povela za HDZ-om, uporno prešućuje. Korijeni su tog prešućivanja u osobnim vrijednosnim i političkim zasadama osnivača HDZ-a Franje Tuđmana, koji je, kao rezultat svojega vlastitog životnog i političkog puta, osmislio koncept unutarhrvatske pomirbe, izrazivši ga prvi put na Prvom općem Saboru HDZ-a 24. i 25. veljače 1990. godine, tvrdnjom kako “NDH nije bila samo puka kvislinška tvorba i fašistički zločin, već i izraz povijesnih težnji hrvatskoga naroda za svojom samostalnom državom”.
Od te Tuđmanove rečenice naovamo, u Hrvatskoj traje revizionističko-negacionistički val, koji ne mogu zaustaviti nikakva prigodna obilježavanja Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta i koji većinu vladajućih hrvatskih političara pretvara u licemjernu skupinu ljudi koja jedno govori, a drugo radi.
Potreba ‘historijske istine’
O tome je i ove godine najbolje govorio onaj koji o tome može najbolje i znati: predsjednik Židovske općine Zagreb Ognjen Kraus. Kraus je prošle godine okupio predstavnike parlamentarnih stranaka, uključujući i HDZ, te inicirao promjene Kaznenog zakona kojima bi se zabranio ustaški pozdrav, koji u Hrvatskoj, inače, navodno jest formalno nelegalan, ali je zato praktički rehabilitiran i javno vrlo čest.
Krausova se inicijativa još nije makla s mjesta. On već osam mjeseci čeka sastanak s premijerom Plenkovićem, koji ga ignorira od prošlog srpnja.
“Posljednji put smo se vidjeli u srpnju i bio je dogovor da se vidimo u rujnu”, rekao je novinarima Kraus nakon odavanja počasti žrtvama holokausta na Židovskom groblju na Mirogoju u Zagrebu. “Prošlo je šest mjeseci. U studenom sam uputio pismo predsjedniku Vlade i do danas nisam dobio odgovor za postupak uvođenja u saborsku proceduru zakona o zabrani”, dodao je Kraus. “Želim otvoren odgovor – hoćemo li dati to u postupak ili ne, a ne se skrivati iza neodgovaranja”, rekao je Kraus. Novinari su ga pitali, zašto se toliko dugo čeka. “Jer se stalno za svjetsku javnost igramo antifašista, a za dio svojih glasača moramo održavati to što održavamo”, odgovorio je.
I da – u tome je sva istina antifašizma kakav je izumio HDZ, a prigrlila većina hrvatskih političkih stranaka: antifašizam je to koji rehabilitira ustaštvo. Jedini politički glas koji je ove godine jasno razgraničio dobro od zla, istinu od neistine o Drugom svjetskom ratu, bio je glas Radničke fronte, stranke s krajnje lijevog krila hrvatskog parlamentarizma, koja je u povodu Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta konstatirala kako je predsjednik Sabora [Jandroković], u svom govoru, istina, “pozvao na potrebu ‘povijesne istine'”, da bi zatim “jedva spomenuo ustaške zločine, da ne kažemo da niti jednom riječju nije spomenuo Narodnooslobodilačku borbu i partizane koji su nas oslobodili od ustaša i fašista”.
“Dok se u tom istom Saboru ustaše naziva ‘hrvatskom vojskom’, ne možemo govoriti o povijesnoj istini”, poručuje Radnička fronta. “Licemjerno je govoriti o holokaustu, a istovremeno ne samo dopuštati nego i financirati revizionističke stavove o Drugom svjetskom ratu kod nas, financirati ustaševanje na Bleiburgu, dizanje spomenika ustašama na Mirogoju, govoriti o ustašama kao o ‘hrvatskoj vojsci’, izjednačavati ubojstva civila i poratne odmazde nad koljačima”, stav je Radničke fronte.
“Bilo kakva relativizacija NDH i ustaša je automatski pljuvanje u lice svim žrtvama holokausta, kao i svima onima – partizanima i Narodnooslobodilačkom pokretu – koji su nas herojski u Drugom svjetskom ratu oslobodili nacista, zvijeri koje su počinile holokaust, i njihovih saveznika i suradnika – ustaša, četnika i ostalih”, objavila je Radnička fronta.
U današnjoj Hrvatskoj, u kojoj partizane prešućuje i najveći dio ljevice, mnogi će takve tvrdnje proglasiti ultraljevičarskom propagandom. Ali one to nisu. One su civilizacijska istina, utemeljena na povijesnim činjenicama. I dok to hrvatsko društvo ne prihvati, prigodni govori na komemoracijama neće značiti više od fijukanja vjetra u jasenovačkoj pustoši.
