I živjeli su tako sretno do kraja života… Mora biti da se misli na samce, otkriva novo istraživanje. Naime, iako se vjeruje da osobe koje su ostvarile vezu ili brak imaju superiorniju društvenu poziciju i bolje zdravlje, američka studija pokazuje da samci nisu ništa manje sretni i manje zdravi, depresivniji ili manje samopouzdani od uparenih.
Nedavno je objavljeno istraživanje koje je pratilo živote više od 2.700 Amerikanaca koji nisu bili u vezi. Kad je šest godina kasnije studija zaključena, neki od njih su ušli u vezi, neki u brak, a neki su i dalje ostali samci, piše Huffington Post.
Prednosti samačkog života pokazale su se u istraživanju dugotrajnijima. Naime, do kraja studije, prednosti koje su vidjele ili osjećale osobe u paru postupno su se istopile. Na početku i na kraju studije svi su sudionici upitani u kojoj mjeri održavaju kontakte sa svojim roditeljima te koliko vremena provode sa prijateljima. Početna ideja autori studije Kelly Musick i Larryja Bumpassa bila je ispitati u kojoj mjeri partner povećava vašu socijalnu podršku. Teoretski su ljudi u vezi imali priliku povezati se sa partnerovom mrežom prijatelja, rodbine i zajednice koji su im mogli pomoći kao podrška u kritičnim periodima. Ali tu pretpostavku istraživanje nije potvrdilo, prenosi Tportal.
Umjesto toga, oni koji su ušli u vezu ili brak smanjili su kontakte sa svojim roditeljima i provodili manje vremena sa svojim prijateljima od onih koji su ostali sami. Konvencionalna mudrost o prednostima braka, čak i teze među mnogim društvenim znanstvenicima, govore da brak poboljšava zdravlje ljudi. Citirana studija objavljena u magazinu Journal of Marriage and Family pokušala je testirati i tu tezu. Pokazalo se da su u prve tri godine rezultati izgledali obećavajuće. Osobe koje su ušle u brak ili vezu u početku su bili sretniji, zdraviji, manje depresivni i imali su više samopouzdanja od onih koji su ostali samci. Ti su rezultati, pokazalo se međutim, bili samo efekt medenog mjeseca.
Kada su rezultati analizirani u razdoblju od četvrte do šeste godine studije, osobe u zajednici nisu bile sretnije, zdravije, manje depresivne i nisu uživale u snažnijem osjećaju samopouzdanja od samaca. Autori studije opisuju i generalne teorije o tome zašto bi bračni život trebao dovesti do boljeg životnog ishoda. Na primjer, bračnu zajednicu podržava zakonodavstvo i praksa, osobe u braku imaju društvene uloge koje navodno pružaju smisao i cilj, vjerovatno imaju snažniju društvenu podršku i obvezu u svojim životima.
Kako se onda dogodilo da osobe koji su samci osjećaju trajnu prednost svog statusa? Zašto, uprkos svim zakonskim prednostima i pravnoj zaštiti koju uživaju te navodnoj superiornoj poziciji u podjeli socijalnih uloga, osobe u braku nisu na kraju studije uočile i osjetile korist za svoje zdravlje ili dobrobit?
Zaključci studije traže da se ponovo razmotre naši stereotipi o navodno siromašnom, jadnom, usamljenom i tužnom samačkom životu. Koje su prednosti i motivacije ljudi koji žive bez partnera? Kako na kraju oni prolaze kroz život u kojem uživaju u jednako sreće, samopoštovanja i zdravlje kao i ljudi koji su ušli u partnerstvo? Na ta velika pitanja ne postoje odgovori u studiji, ali možda je društvena nauka toliko opterećena brakom da analiziraju svoje nalaze samo iz perspektive bračnih parova, čak i kad ih vlastiti rezultati tjeraju da razmisle dublje o samačkom životu, zaključuje autorica Bella DePaulo.
(VisokoIN)
