Zovemo ih kad niko drugi ne može pomoći. Njihovi članovi sudjeluju u skoro svim akcijama kada su ugroženi životi ljudi. Nezaobilazni su u potražnim akcijama, u gašenjima požara, pomažu u poplavama, potresima. Oni su Gorska služba spašavanja. Jako važni za svaku zemlju. Za razliku od drugih, naša ih zakonski nije prepoznala. Njih nećete naći u proračunima. Na pitanje zašto, nažalost, ni mi nismo dobili odgovor.
Akcija spašavanja hrvatske planinarke na planini Velež trajala je 12 sati, pokušaj spašavanja helikopterom ni u dvadesetak preleta nije uspio. Učinili su to članovi Gorske službe spašavanja Mostar uz pomoć brojnih, rekli bismo, kolega iz susjednih gradova.
Još jedan spašen život njihova je plaća. Oni su volonteri koje nećete naći u proračunima. Na tisuće akcija i spašenih života i imovine nije im osiguralo tu, recimo, privilegiju.
„Ako upitate javnost, oni misle da smo mi na nekom budžetu, da smo mi plaćeni za to, da smo mi uposlenici GSS-a. Jednako tako i oni koji donose zakone misle o nama – tu smo i jednostavno je tako. Niko ne vodi baš posebno računa o tome, niko se ne zauzima posebno za GSS, osim pojedinih općina, gdje na lokalnim nivoima dobijamo podršku“, kaže Dženadin Veladžić, predsjednik GSS-a FBiH.
Potporu dobiju najviše u nabavci opreme, no i ona je sporadična. Bez zakona o gorskim službama, faktički o njima kontinuirano niko ne brine.
Veladžić dodaje kako sami sebi uplaćuju zdravstveno osiguranje: „Svaki spasilac bukvalno sam sebi uplati zdravstveno osiguranje na dobrovoljnoj osnovi za ne daj Bože. Ili koristimo osiguranje ako smo zaposleni ili ako imamo životno osiguranje ili tako nešto“.
Zašto su spašavatelji praktično u rangu hobista i zašto još nemamo zakon o gorskim službama – pokušali smo doznati u Ministarstvu sigurnosti BiH, ali do danas odgovor nismo dobili. Svi su puni obećanja, ali na terenu malo toga se čini. Primjerice, u Gradskoj upravi Mostara nam kažu da nalaze načina da pomognu.
Gradonačelnik Mostara Mario Kordić ističe kako iznalaze načine kako im pomoći: „Mi smo ih dotirali – nemojte me za riječ držati – sa 40.000 maraka. Naravno da su oni spomenuli da bi njima bilo zgodnije kad bi to bila sredstva koja su kontinuirana kako bi oni znali svoj razvoj planirati dalje i mislim da je to opravdan razlog i da nema nekog razloga da ne idemo u tom smjeru“.
U Hercegovačkoj gorskoj službi spašavanja – stanica Čitluk sljedećih mjeseci očekuju pune ruke posla, ponajprije zbog Međugorja, gdje su do jeseni najviše angažirani. U prosjeku godišnje imaju do 280 akcija. Poput svojih kolega, i oni se snalaze kako znaju i umiju. Nerijetko vlastitim novcima kupuju skupu opremu, registriraju vozila, plaćaju gorivo, hranu za spašavatelje. Ne žele priznanja, pompe i slikanja. Žele zakon, misiju ionako ispunjavaju svakodnevno.
„Jednostavno, mi smo tu da odradimo posao, u onom momentu kad nas bilo koji građanin ove države u bilo kojem njenom ćošku zatreba – dođemo, odradimo, završimo i to je to“, kaže Žarko Pehar, voditelj čitlučkog HGSS-a.
Gorski spašavatelji ne znaju pisati zakone, niti poznaju procedure. Znaju spašavati i zato su važna karika našega društva. Apeliraju na brojne parlamentarce i ministre na svim razinama da im pomognu i konačno donesu učinkovit zakon. Novaca ima, samo je bit usmjeriti ga tamo gdje je, zapravo, najpotrebniji. A GSS-u jeste!
federalna.ba
