Majka je odbila..moj zahtjev za prijateljstvo
Piše: Elvir Peštalić
Sedmi sam razred. Živim sa djedom i nanom u maloj kući na periferiji grada. Otac radi u Njemačkoj i dolazi u tri mjeseca. Nemam ni brata ni sestre.
Najteže mi pada što mi djed dolazi na roditeljski. Nije da me je stid…samo.
Majke se ne sjećam. Ostavila nas je kad mi je bilo 3 mjeseca. Nikad se nije javila. Da pita. Da se interesuje. Na fotografijama sam je često gledao.
U svojoj trošnoj pernici iza olovki, držim njenu fotografiju koju u tajnosti izvučem i pogledam kad mi je teško. Jer sam kao mali mislio da majčinska ljubav može otkloniti sve brige. Sve nedaće. I zaista, kad god pogledam fotografiju tajno, bude mi lakše.I moje tuge odu..
Znao sam..i da ona misli na mene. Možda na oca ne, ali na mene… Znam da je i otac patio. Otišla je i napustila nas. Bez ikakvog povoda. Razloga. Bez pozdrava.. Iako sam u ocu godinama tražio krivca, nisam ga našao. Otac moj je vrijedan i radišan čovjek. Radi u Njemačkoj na građevini.
I pored teškog posla, na svakoj pauzi me nazove na Wiber. Ili pošalje poruku. Da pita. Da bodri. Da pita za djeda i nanu. Ja sam u samoći svoje sobe, kada legnem, majčinu fotografiju stavljao pod jastuk. Znam da i ona pati za mnom.
Tragao sam danima, mjesecima za njom. Onda sam, jednog prelijepog majskog predvečerja, na Facebooku prepoznao ženu sa fotografije pod mojim jastukom. U mojoj pernici.
Bože moj.Ona.Majka.Čudno joj prezime Ali je ona..Na profilnoj slici dvije djevojčice. Polusestre, pomislih. Ali neka.. Ja… Ne znam.. Ne smijem.. Ali ovo je prilika. Sad ili nikad.. Drhtavom rukom mokrom od znoja sam pritisnuo zahtjev za prijateljstvo..
Bože moj konačno.. Čekao sam odgovor do dugo u noć. Zaspao sam. Ujutro je zazvonio alarm za školu. Telefon od silne treme nisam smio pogledati. Tek nakon dolaska u školu, pred školskim vratima sam pogledao…
Bože ODBILA JE ZAHTJEV!!! Ne, nije moguće. Tolike godine. Besane noći. Nadanja. Moja majka mi odbila zahtjev za prijateljstvo. Nije htjela ni preko Facebooka ostvariti kontakt sa mnom. Iako sam njen. Iako me rodila…
Iako je upoznavanje sa njom bilo misija mog života. Samo sam želio da je upoznam. Da me ženski, topli majčin glas pozove: “Sine. “Ni to nije smogla snage.. Bože, kakva je to majka? Zar joj ništa ne značim u životu?
Cijeli dan u školi nisam progovorio niti riječ. Nisam čak bio ni svjestan koje smo časove imali. Kada smo sjeli u školski autobus, pronašao sam mjesto gdje ću sjesti sam. Izvadio sam iz pernice njenu fotografiju.
Dugo sam je gledao. Uzdisao. Kada je autobus ušao u tunel, iz mene je izašla sva tuga nesretnog dječaka koji svoju majku nikada vidio nije. Grcao sam u suzama. Bio sam sam. Niko me vidio nije. Kad sam došao kući, nana me upita: “Kao da si plako’, šta je bilo?”
Ma malo me zub bolio, slagah.Ušao sam u svoju sobu i prepustio se tuzi koju može razumjeti onaj koji je odrastao bez majke..
Jastuk sam natopio suzama teškim, preteškim..Jastuk ispod kojeg prvi put nije bilo njene fotografije….
