Nedim Fejzić, koji je 14. maja 2010. godine u krvavom pohodu u selu Hlapčevići kod Visokog ubio tri osobe, a nožem povrijedio njih osam, od čega četvero djece umro je u Zavodu za forenzičku psihijatriju Sokolac.
Zločin koji je počinio potresao je tada cijelu BiH, a u arhivi Infobiroa, kojoj Fokus.ba ima pristup, pronašli smo tekst koji govori o detaljima Fejzićevog krvavog pira.
Tekst je objavljen 2010. godine u tadašnjem sedmičniku Global. Prenosimo ga u cjelosti i bez intervencija.
Iako je istraga o svirepom zločinu još uvijek u toku, prema podacima kojima Global raspolaže, osnovni motiv ubistva u Hlapčevićima mogla bi biti dječija graja ispred porodične kuće Bukva koja je psihičkog bolesnika Nedima Fejzica iritirala i potakla da napravi nezapamćen zločin u novijoj historiji BiH.
U pokolju koji je uslijedio počinitelj je nožem usmrtio mještane Zinetu Rožajac (35), Mehmeda Rožajca (74) i Dževadu Bašini (40). Tom prilikom, u želji da savladaju napadača, povrede su zadobili i Dževada Herceglija (47), Salih Kapo (53) i Fatima Bukva (31), a povrede je zadobilo i četvero djece uzrasta od jedne do četiri godine S. R. (4), E. R. (2), E. B. (2) i F. B.
Da postoji jedinstveni registar osoba sa psihičkim poremećajem, odgovorni bi znali da je prve znakove neuračunljivosti Fejzić pokazao nakon ranjavanja u Goraždu 1994. godine. Nakon što je prebačen u zeničku bolnicu stupio je u kontakt s članovima porodice, majkom i sestrom, koje su se u tom trenutku nalazile u Kaknju, ponavljajući da postoje „ljudi koji ga prate i hoće da ga eliminiraju“.
Tek kada su se Fejzići vratili u rodne Kukavice pored Rogatice i kada je on bacio ručnu bombu na policijsku patrolu, nakon čega je priveden, ali i pregledan, utvrđeno je da pati od teškog psihičkog poremećaja. U međuvremenu, Fejzići su se zbog neimaštine i nemogućnosti da se prehrane u rodnoj Rogatici doselili na Ilidžu. Prema uzoru na brojne druge izbjeglice, Fejzići su „zauzeli“ stan u ulici Emira Bogunića Čarlija na broju 24, bez saglasnosti prethodnih stanara, porodice Hrenovica.
„Porodice Fejzić se sjećam jako slabo, rijetko su izlazili iz stana i nisu se kretali. Nedima Fejzića se skoro i ne sjećam, dok majke nešto malo bolje. Bila je to bolesna i umorna starica koja je jedva hodala“, kaže Enisa P., prva komšinica.
Za razliku od nje, predsjednik Kućnog savjeta Himzo Imamovic porodice Fejzić sjeća se jako dobro: „Oni su živjeli odmah iznad mog stana. Ovaj, što je pobio one nesretne ljude u Visokom, već tad je pravio velike probleme. Često bismo čuli viku i zapomaganje majke i sestre koje je tukao. Policija je izlazila na lice mjesta više puta, ali šta se nakon toga desilo, zaista ne znam. Moram priznati da mi ni Mahira Fejzić nije ostala u dobrom sjećanju jer je i ona pokazivala čudne oscilacije u ponašanju. Kako su iznenada došli, tako su i naprasno nestali. Vjerovatno su morali napustiti stan jer nisu imali ni stanarsko pravo ni dozvolu da borave u njemu.“
Nakon Ilidže Fejzići su se vratili u Kakanj, gdje su se smjestili u naselju Barake. Trošnog i oronulog objekta u koji su se tada uselili više nema. Nestao je u požaru koji se desio malo poslije njihove ponovne selidbe.
„Često su se selili, valjda gledajući kako da uštede što više novca. Od njih se posebno sjećam Mahire. Bila je sve samo ne fina. Zbog borbe s njih dvoje majka je u barakama doživjela moždani udar i otad je, praktično, nepokretna“, tvrdi bivša komšinica iz naselja Barake koja je na upit za ime samo odmahnula rukom.
Nedaleko odatle, u drugom kakanjskom naselju koje mještani zovu Albanija, Fejzići su stanovali sve doprije godinu i po. Mirsada Bajtarević, vlasnica podrumskog stana, sjeća se straha majke i sestre od Nedima Fejzića.
„Stalno su ponavljale da mu ne treba nuditi nikakav alkohol. Tada bi, navodno, promijenio ponašanje i postao agresivan. Lično ga se ne sjećam kao agresivne osobe. Čak sam jednom prilikom i pila kafu s njima i ničim nije pokazao da je u stanju učiniti nešto onako strašno. Bio je tih i povučen i dok su bili ovdje, nije se desio ni najmanji problem.“
Tek kasnije bivša gazdarica Nedima Fejzića čula je za slučaj čedomorstva, odnosno istragu koju je PU Kakanj vodila protiv Mahire Fejzić pod sumnjom da je utopila vlastito dijete u loncu za veš.
O slučaju čedomorstva u porodici, odnosno, psihičkim problemima Nedima Fejzića ništa prije prošlosedmične tragedije nisu čuli ni mještani Hlapcevica, inače bi, sigurno, obratili pažnju na „neregistriranog i neliječenog“ psihičkog bolesnika u susjedstvu.
Ovako, desila se tragedija koja se od svih prethodnih izdvaja po svireposti i brutalnosti.
Monstruozna ubistva Zinete Rožajac, Mehmeda Rožajca i Dževade Bašini te teško ranjavanje još sedmero ljudi, među kojima i četvero djece, u Hlapčevićima pored Visokog otvorila su pitanje odgovornosti brojnih institucija koje nisu učinile ništa kako bi detektirale i spriječile psihički poremećenog Nedima Fejzića da dođe u situaciju da naudi bilo kome.
Podatak da na području Federacije BiH ne postoji nijedna specijalizirana ustanova za zbrinjavanje psihičkih bolesnika koji su u stanju nauditi sebi ili drugome, izuzme li se improvizirani i u potpunosti popunjeni Odjel forenzičkog odjeljenja u KPZ-u Zenica kapaciteta 20-tak mjesta, poražavajući je u svakom pogledu.
U RS-u egzistira jedna jedina, prijeratna ustanova takvog tipa, Psihijatrijska bolnica Sokolac, i u njoj je Fejzić, igrom slučaja, boravio do oktobra prošle godine.
I o „uspješnosti“ rada u ovoj ustanovi govori mnogo toga. Prvo što plijeni pažnju je činjenica da je Fejzić u ovoj ustanovi boravio pod drugim imenom Edhem Fejzić. Zbog propusta pri vođenju evidencije u slučaju Nedima Fejzića direktorica Radmila Ćeremić, prilikom posjete ekipe Globala, nije bila raspoložena za davanje izjava.
Umjesto toga, sekretarici je naložila da svima koji budu pitali za nju prenese kako je na godišnjem odmoru te da ne daje izjave u vezi s ovim slučajem, iako se sve vrijeme nalazila u svojoj kancelariji. Nedim tj. Edhem na Sokocu je boravio nekoliko mjeseci, uredno je primao terapije, nakon čega je neko, iz dosad nepoznatog razloga, procijenio da treba biti pušten na kućno liječenje, uz obavezu da se pojavi na povremenim kontrolama.
„Postoji Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, u kome tačno stoji kako da se ljekari, društvo, ali i sam sistem zaštiti od ovakvih prizora, kao i kako da se ko ponaša u ovim slučajevima. Očito je da je neko njegov problem previdio, ali sada je kasno tražiti krivca“, kaže prim. dr. Omer Ćemalović s Psihijatrijskog odjela KCUS-a u Sarajevu, potvrđuju da problem treba detektirati i u samom sistemu. Istom onom sistemu koji Nedima Fejzića, ali i brojne druge psihičke bolesnike nije registrirao kao potencijalno opasne po društvo, sklonio s ulice i poslao na liječenje.
Sistemu koji je dopustio Tomislavu Petroviću iz Tuzle, koji pati od depresivne psihoze, 29. maja 2008. godine da hladnokrvno usmrti šestero svojih sugrađana, ili bivšem košarkašu Arminu Isakoviću da nožem zakolje svoju majku Fatimu te, nakon kratkotrajnog zadržavanja, opet bude na slobodi i vraćen na posao u Elektroprivredu BiH.
Pitanje odgovornosti za pogrešnu procjenu i nesavjestan rad osnovni je razlog što većina institucija i ustanova koje imaju bilo kakvih dodirnih tačaka sa slučajem iz Hlapčevića u danima nakon tragedije nije pokazala nikakvu želju za razgovorom.
Tako su u Domu zdravlja na Ilidži ustvrdili da Nedim Fejzić nikad nije imao otvoren karton u ovoj ustanovi te da mu je pomoć mogla biti pružana u Hitnoj pomoći ili negdje drugdje.
U JU Kantonalni centar za socijalni rad, odnosno njihovoj Službi socijalne zaštite Općine Ilidža, potvrdili su isto – Nedim Fejzić nije evidentiran u njihovoj ustanovi, tako da prema logici stvari, ne snose nikakvu odgovornost za njegova djela i ponašanje.
Ništa odgovornije nisu se ponijeli ni u Domu zdravlja Visoko, čija je službenica neljubazno odbrusila da Fejzić nije mogao biti liječen u njihovoj ustanovi kada postoji ambulanta porodične medicine u Donjim Moštrama, kojoj Hlapčevići pripadaju.
U Donjim Moštrama priča ista, službenica druga. Glavna medicinska sestra drhtavim glasom „vraća stvari na početak“ tvrdeći da osoba čije podatke tražimo nikad nije imala otvoren medicinski karton u tamošnjoj ambulanti i da je bolje da pokušamo u Hitnoj pomoći ili Domu zdravlja u Visokom.
Tamo, naravno, ne znaju ništa, kako o starijem problematičnom članu porodice Nedimu tako ni o njegovoj sestri Mahiri, koja je, navodno, nekoliko dana ranije „upozorila ljekara o promjeni bratovog raspoloženja“.
Ukoliko su ovi navodi tačni, visočki ljekar ili ljekari bi trebali odgovarati zbog ignoriranja izuzetno važnih podataka koji su mogli dovesti do zaključka da bi paranoidni šizofreničar nekome mogao nauditi. Međutim, sumanuto ponašanje, paranoidne ideje, halucinacije, poremećaj opažanja, zatvorenost u samog sebe i ono što je bilo posebno vidljivo – sve veća razdražljivost i bitno smanjena sposobnost da podnese buku – nikome, očito, nisu bili dovoljni znakovi da bi se nešto moglo dogoditi.
