Borba za radnička prava počela je velikim protestima na današnji dan 1886. godine u Chicagu. 1. maj se i dalje obilježava na taj način – protestima, ali bez historijskih radničkih pobjeda.
Borba za radnička prava, tačnije – osmosatno radno vrijeme, počela je u 19. stoljeću, a i danas je nastavljena zbog većih problema. Svjedoci smo velikom broju protesta, čak i u godini pandemije. Radnici na ovakav način pokušavaju da se izbore za vlastita prava, no nadležni sugerišu da to rijetko urodi plodom.
“U najvećoj mjeri ti protesti ne urode polodom ili polovično urode plodom”, kaže za Federalnu TV Adis Kečo, predstavnik Saveza samostalnih sindikata BiH.
Edin Ibrahimagić zaposlenik je firme ArcelorMital iz Zenice. Svjestan je da je u bosanskohercegovačkom društvu imati posao nešto što se često smatra luksuzom i da mnogi zaposlenici nisu ni svjesni svojih prava.
“Za svako kršenje imamo sindikalne povjerenike kojima se obraćamo i pokušavamo riješiti pravo koje bude uskraćeno”, kaže on.
Rijetki su oni koji su upoznati sa svojim pravima i mogućnostima, što bi omogućilo na vrijeme rješavanje problema kako bi što manje dolazilo do protesta i pobuna. Postavlja se pitanje – kako radnike upoznati sa onim što im pripada?
“Nikada ne organizujemo nikakav trening ili edukaciju uposlenika kako bi bili upoznati sa svojim pravima. Čak i kada se oni zaposle, ne dobiju taj dan ni ugovor”, tvrdi Jasminka Džumhur, ombudsman BiH.
Svi su složni u tome da se radnicima moraju osigurati prava koja im zakonski pripadaju. Važno je, kažu, biti dosljedan i ujedinjen, što nerijetko u BiH nije tako. Radnici i poslodavci moraju biti upoznati sa pravima te se ponašati u skladu sa njima, a uz pomoć sindikata i ombudsmana – takav sistem samo lakše održavati.
