Zašto je pojedinačni, neustrašivi idiot Jašarević veća opasnost po sigurnost SAD-a od hiljada nasilnika koji su u Beogradu zapalili američku ambasadu?!
Barem jednom sam, a dva puta zasigurno, u zadnjih petnaest godina napisao kako mi je Bakir Izetbegović u rano proljeće 1994. godine u kabinetu, ili pred kabinetom, svog oca Alije predlagao da napišem knjigu o mudžahedinima. Knjigu, koja bi se vjerovatno gutala po mektebima, bošnjačkim univerzitetima, taze oformljenim islamskim akademijama, od Zenice pa do Novog Pazara, kojom bi se Bošnjaci zahvalili “ljudima koji su iz bijelog svijeta-dunjaluka došli da brane Bosnu i Hercegovinu”.
Možda postoji svjedoci, koji će mi leđa čuvati i posvjedočiti da sam Alijinom malom, Bakiru, kazao da ja o tome ništa ne znam; lagao sam da bih izbjegao mogućnost (opasnost) da se upletem u taj finansijsko-vjerski aranžman u koji je familija Izetbegović početkom ‘90-ih ušla “gola ko prst”. Pričalo se ‘70-ih godina, po porodičnom predanju, da je “sami Allah” u fukarsku familiju Izetbegovića poslao bogatog studenta iz Sudana Fatiha al Hassaneinija, klasificiranog beogradskog probisvijeta koji je radio za barem tri konfrontirane tajne službe: e taj je doktor Fatih finansijskim injekcijama vratio u život osiromašenu i obespravljenu familiju Izetbegović.
Onu fiktivnu knjigu koju sam trebao napisati, a nije mi padalo na pamet da retka napišem, vjerovatno bi finansirao Fatih Al Hassaneini, sudanski fakin koji je u ratnim godinama iz centrale u Beču raspolagao enormnim količinama para namijenjenim za pomoć “muslimanima Bosne i Hercegovine”. Priča o novcu, milionima dolara koji su svakodnevno prolazili kroz prste sudanskog lopova Hassaneinija zaprepastila je i austrijske, po definiciji, tolerantne i benovolentne, rastegljive finansijske stožere. Šta je, gdje je, humanitarni rekonvalescent Fatih, srednjoafrička protuha koja je učestvovala na svim važnim mirovnim konferencijama o Bosni i Hercegovini, to niko ne zna. Posljednji put je viđen na aerodromu u Turskoj 11. septembra 2001. kako panično ulazi u zadnji let za Kartum. Od tada ga niko nije video…
Sjeća li se iko postratne ekspanzije hiperagresivne Aktivne islamske omladine, koja je u to slobodarsko vrijeme žarila i palila javnim komunalnim dobrima i prostorom: ohrabrivala je samouka, pažljivo navođena struktura fundamentalističku mladunčad – ti su ratoborni momci, na navodnim “ratnim zaslugama” okupirali-uzurpirali najjfrekventnije javne prostore, “halal mesnice”, atraktivne ugostiteljske objekte, tržnice, piljare. Sve se to manje-više brzo raspalo – ta ekipa mudžadinsko- vehabijska, nije naučila išta i ikada raditi. Džaba bilo konja vranih, džaba bilo sistemske podrške Bakira Izetbegovića, uz dvosmislenu podršku ćaće Alije, generalno su ti konji iznjedreni iz neproduktivne, neradničke, parazitske, čeljadi.
Stanoviti sistematični slovenački novinari napisali su knjige o bogaćenju lokalnih balkanskih političara tokom sudbonosnog šverca oružja na zakrvljenim prostorima bivše Jugoslavije. Dva su dokumentarno faktografski apsolutno utemeljena dijela te trilogije
(naoružavanje Hrvatske) objavljena, naredne će godine, čujem, saznajem, biti objavljen treći, po nas najvažniji; u osnovi će se dokazivati koliko je para bošnjačka paradržavna ergela, sa Hasanom Čengićem na čelu, istresla u ilegalne tokove para i u BiH i u Sloveniji. Kakve zaključke možemo izvući iz te slovenačke avanture: to da je jedan poduzetni više nego lokalni hodžica Hasan Čengić “u višem interesu” valjao po rukama milione maraka dok su građani Bosne i Hercegovine sistematski skapavali od gladi.
Slučaj sa kretenom koji je skoro čitav sat pucao po Ambasadi Sjedinjenih Američkih Država višestruko je zanimljiv. Prije svega što je dalekosežno štetan. Ambasada SAD u Sarajevu to je šenlučenje kvalificirala kao “incident”, svi su drugi požurili da taj strašni događaj smjeste u sferu “islamskog terorizma”.
Nakon što je u prvim danima maja 1995. godine policajac iz Knina Milan Martić naredio bombardiranje jezgra Zagreba (Haag je taj zločin pravilno tretirao i kaznio) i posljednjem skeptiku je bilo jasno kako Hrvatska ima problem sa mahnitim lokalnim ubicama, a ne sa svojim ustavno-pravnim ustrojem i poretkom.
Pomahnitalog “strijelca” Mevlida Jašarevića, koji je skoro puni sat rešetao iz kalašnjikova po američkoj ambasadi, nikako ne treba shvatiti, tretirati i recipirati olako i preko koljena. Možda je tip ludak, o tome se trebaju očitovati nadležne strukovne službe; medicinu na stranu, ostat će teško pitanje za bosanskohercegovačke sigurnosne službe kako je jedan takav asocijalan pojedinac nesmetano hodao godinama bez (barem) medicinskog nadzora. Vrhovni islamski poglavar Mustafa ef. Cerić kazao je poodavno da je ključ radikalnog islama iz Maoče, a i šire, u određenim centrima moći u Beču. To je onaj austrijski (glavni) grad iz kojega su nakon prva godine rata u BiH p(r)otjerani Hasan Čengić i njegov dobavljač novca Fatih Al Hassanein. Čisto da se i ta činjenica ima u vidu.
Dan-dva nakon što je Mevlid Jašarević ispucao sve svoje argumente na Marijin Dvoru, koji nisu imali težih posljedica, razvezla se teška, po Bosnu i Hercegovinu optužujuća priča kako se to moglo dogoditi? Eto dogodilo se, premda je postojalo dosta pretpostavki da se nikada i nikome ne dogodi. Emir Kusturica, sad ću privatne telefonske arhive aktivirati, umalo se nije šlogirao nakon što je vidio Mevlida Jašarevića da iz kalašnjikova (Kalašnjikov, kalašnjikov!) pojedinačno rešeta prozore Ambasade Amerike u Sarajevu. Podsjetimo, nakon što je Kusturica uz prateće back vokale (Vojislav Koštunica, Milorad Dodik, Tomislav Nikolić) održao lekciju “kvazigrađanskim miševima”koji prihvataju nezavisnu državu Kosovo, krenuo je spontani stampedo “ogorčenih građana” Beograda u sklopu kojeg je, čisto da se zna, zapaljena Ambasada Sjedinjenih Američkih Država. Još su neke ambasade izgorjele te večeri “dugih noževa” (Hrvatska, Turska…).
Svakoj stvari treba naći adekvatno mjesto. Je li rafalanje Mevlida Jašarevića samo čin sumanutog “islamskog radikala? Nije. “Sve su to naslagane godine”, kako bi kazao Džoni Štulić. Jašarević je, takav kakav je, pristojna ilustracija društva u kojem vjerski poglavar Mustafa ef. Cerić, prije osam godina, obilazi i klanja džumu namaz u sarajevskom zatvoru s osobama optuženim da su planirali i kreirali terorističke napade na važne institucije i istaknute pojedince (Bakir Alispahić, Irfan Ljevaković, Enver Mujezinović). Tuzlanski muftija Kavazović prvi je požurio da dadne podršku “braći”nasilno uhapšenoj tokom policijske akcije u Maoči.
Treba li Bošnjake tješiti, kuražiti, i činjenica da je samo jedan dečko, koji je duboko zaglibio na izazovnom Allahovom putu, neselektivnim pucanjem na Ambasadu SAD-a više zabrinuo našu prijateljsku državu od hiljada vandala koji su složno zapalili zgradu američke ambasade u Beogradu?
(VisokoIN/ Senad Avdić/ Slobodna Bosna)
