Blagdan je Svih svetih, dan kojim Katolička Crkva slavi sve svece, kako one koji su već kanonizirani, tako i one koji to još nisu.
Svetkovina Svih svetih je dan kojim Crkva daje spomen svim onim ljudima koji su za života nastojali živjeti ideal koji je ostavio Isus Krist i koji su na taj način stekli Kraljevstvo Božije. Ovdje se posebno spominji svi oni anonimni sveci čije su zasluge ostale skrivene očima drugih ljudi, ali su velike pred Bogom.
Prvi tragovi općeg slavlja Svih svetih zabilježeni su najprije u Antiohiji, i to upravo u nedjelju nakon Duhova. Ovaj običaj naveden je i u 74. homiliji svetog Ivana Zlatoustog (407.) te se do danas zadržao u istočnim pravoslavnim crkvama.
Papa Grgur III. (731. – 741.) premjestio je ovaj blagdan na 1. novembar kako bi se poklopio s drevnim keltskim blagdanom “Samhain” koji je označavao Novu godinu. Na taj je način odgovorio na zahtjeve irskih monaha.
Papa je stoga izabrao 1. novembar kao datum godišnjice posvete jedne kapele u bazilici sv. Petra relikvijama svetih apostola i svih svetih, mučenika i ispovjednika, i svih savršenih pravednika koji počivaju u miru po čitavome svijetu. U vrijeme Karla Velikog blagdan je već bio izuzetno proširen, a kralj Luj Pobožni proglasio ga je 835. zapovjedanim blagdanom. Proglas o tome izdan je na zahtjev pape Grgura IV. uz pristajanje svih biskupa.
Katolici, nakon blagdana Svih svetih obilježavaju i Dušni dan ili Spomen svih vjernih mrtvih koji se slavi svake godine 2. novembra, kada se sjećaju svih svojih pokojnika.
Uz ovaj blagdan, kao i za blagdan Svih svetih, običaj je obilazak groblja i paljenje svijeća za pokojne.
Tog dana katolici se mole za duše svojih pokojnika, za njih pale svijeće na grobovima i prisustvuju svetoj misi.
Iako blagdane Svih svetih i Dušni dan povezuju molitva, paljenje svijeća i polaganje cvijeća, Dušni dan je posvećen sjećanju isključivo na nama bliske preminule, dok je blagdan Svih svetih dan u kojem se sjećamo i molimo za sve svete i blažene.
