Blagdan je Svih svetih, dan kojim Katolička crkva slavi sve kanonizirane, ali i svece koji su ostvarili ideal kršćanskoga života, a još nisu kanonizirani.
Svi sveti slave se 1. studenoga.
Polazeći od liturgije Crkve u središtu svetkovine Svih Svetih nije smrt nego život. Bog poziva sve ljude svih naroda i svih vremena u vječno zajedništvo svoje ljubavi. Krist je otkupitelj svih ljudi, i svi su pozvani od Boga biti sveti.
U židovstu je bilo poznato štovanje grobova svetih, a tada su bila važna dva groba: proroka Izaije kraj ribnjaka Siloe i Zaharijin u dolini Cedrona.
S kršćanstvom se dan smrti počinje nazivati i danom rođenja za nebo, što su osobito primjenjivali na datume smrti svojih mučenika. Njihovo se štovanje razvilo već u II. stoljeću.
Kršćani su najprije posebno slavili mučenike, a s vremenom su kao posebna svjedočanstva vjere isticani asketi, Bogu posvećene djevice i biskupi. O pojmu svetaca i kanonizaciji, kako je danas razumijemo, može se govoriti tek od X. stoljeća. Prva službena kanonizacija dogodila se 993. godine, za vrijeme pape Ivana XV., a prvi kanonizirani svetac bio je sv. Ulrik.
Prema Drugom vatikanskom saboru, štovanje svetih proizlazi iz trajne povezanosti zemaljske i nebeske Crkve – pripadnici jedne i druge, iako na različit stupanj i način, sudjeluju u istoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu, te pjevaju istu pjesmu slave svome Bogu.
Dušni dan slavi se svake godine 2. studenoga. Taj dan su pohodi grobovima i grobljima znak pažnje i vjere. Tog dana mole se za duše svojih dragih pokojnika, za njih pale svijeće na grobovima, nazoče svetoj misi, povezujući se tako svojim molitvama s njima i moleći Božje milosrđe da ih što prije očisti od svih slabosti te da ih uvede tamo “gdje s oka svaka suza nestaje”.
Dušni dan ili Dan svih vjernih mrtvih izraz je nade i vjere u zagrobni život.
