A onda dođe rat i jad. Gazda je bio preduzetnički, a ne ratnički tip. Interesantno, ovoga puta vrlo preciznom rečenicom, bez ponavljanja riječi u njoj, postavio je dijagnozu stanja: “Ko nikad nije im’o para – sad ih ima; ko nikad nije vozio auto – sad ga vozi, ko nikad nije karo – sad kara; ovo je zadnji vakat doš’o, nije ovo vrijeme za mene. Nemam ja šta ovdje radit’”, rekao je i otišao u Srbiju. Preko Sremske Rače.
Kroz školovanje bio je običan dečko, iz radničke porodice. Ničim se isticao nije. Ni dobrim ni lošim. Prosječan đak prosječnog ponašanja. Jedan od mnogih sličnih njemu.
Završio je trogodišnju srednju školu – zanat, kakvu su, tih godina, završavali svi oni koji i nisu bili baš neki drugari sa knjigom. Pošto bijahu ona zlatna vremena, kad je lakše bilo naći dobar posao nego dobrog radnika, odmah ga primiše u posao. U kafanu. To mu je i bila struka: KV konobar.
Firma državna, Titina. Jaka i moćna, vlasnik niza ugostiteljskih objekata u našem i susjednim gradovima. Čak i po Sarajevu. Mogao je da bira u kojem lokalu želi da radi. I birao je. A često su ga i šefovi sami „šaltali“, iz radnje u radnju. Onda kad bi se pročulo da hoće da uzme bakšiš i kad mu ga ne ostavljaju. Brzo je naučio konobarsku matematiku: „tri put’ sedam dv’aes sedam, za naplatit’ – trideset. Doduše, onda su bili oni milioni dinara, „rudari“, „crvendaći“ i „stoje“, ne mogu vam ja to sad preračunavati.
Plavušan finćukastog, dječačkog, bezazlenog lica, bio je svima simpatičan. Čak i kad ih je uzimao. A uzimao je uvijek i svakoga. Jer kafana je najbolja, životna škola. Tu poduku nisu davali ni na jednom univerzitetu (doduše, možda daju na ovim današnjim daju). A Hapac, kako ga prozvaše zbog „samostalnog uzimanja bakšiša“ konačno je bio odličan đak. Kafanskog univerziteta. Jer „hapac“ je turska riječ i označava osobu koja uzima a ne pita.
Ubrzo započe Hapac da radi i sa autima. Kupio bi kakav krš, preko rupa stavio papir i namazao git, onda bi četkicom sve to zafarbao, pa preprodavao pripitim, kafanskim gostima. Uglavnom u vremenu kad bi se oglašavali prvi pijetli. Uzimao bi ih na foru, onako pijane. Pazarili bi auto, a ujutro nisu mogli da pređu preko svoje zadate riječi. Iako je riječ bila p’janska. Ćejf je uvijek bio najskuplja stvar na svijetu. Da… tada niko nije datu riječ gazio, to sam zaboravio da kažem. Prevaljeno preko zuba bilo je jače nego svi današnji ugovori.
Skromni rječnik sa manje od stotinjak riječi u fondu bio mu je ozbiljna prepreka u poslovanju. U nedostatku vokabulara jednu bi riječ vrtio unedogled; po pet šest puta ponavljao bi je u istoj rečenici. Uglavnom bi verglao: „Šuti, ba, sam’ šut’, šuti… ma šut’, kad ti kažem, šuti, sam’ šuti…“! Iako je ušutkivani bio upravo mušterija koju je pokušavao „obraditi“. Nedostatak riječi u opticaju nadopunjavao je živim gestikulisanjem, ali je to činio nekako ubjedljivo, hipnotički čak, da su se neki kleli kako im, uopšte, i nije jasno zašto su pazarili auto od njega. Objašnjavali bi da ih je Hapac „obenđijao“!
Ono nekad pred rat, kad krenu prvi ozbiljan privatluk kod nas, otvori Hapac – kafić. To je tad bilo moderno. Hit. I in i kul. Sva raja navališe kod njega. Posebno Srbi. Bila su to vremena kad se već znalo gdje ko i izlazi i zalazi, kad smo se počeli dijeliti na „naše“ i „njihove“. Mi smo bili – naši, a oni su bili – njihovi. Logično, ne.
A Hapac je bio naš. Taman što bi razradio kafić našla bi se neka naivčina da ga kupi. Pazari su bili – ohohooo! Gazda, kako ga već si počeše zvati, prodavao bi lokal za velike pare. Zatim otvarao drugi, urađen i uređen, nekoliko puta čak za samo jednu noć. Sva bi raja išla, odmah, za njim. U njegovu kafanu. On pun k’o brod. Para, čega bi drugog. Često se, do fajronta, piće naplaćivalo, a poslije fajronta pilo na Gazdin račun. Tako da su njegovi kafići znali biti puniji poslije nego prije fajronta. Iako su puni bili uvijek. Ujutro u osam sati.
Ni Sarajevo, u najbolje doba, čini mi se, takvog šanera imalo nije. Ni jarana-raju. Čim bi ga muzika spazila počinjali bi pjevati: „Da sam Gazda nikad ne bi spav’o, sve bi kafić po kafić otvar’o“ a on bi im kitio instrumente: dinarima, markama, dolarima, francima… Desetak rogatičkih lezi’ljebovića, a možda čak i više, živjelo je isključivo na njegov račun. Vozili su njegove aute, po cijele dane provodili u njegovim kafićima, pili i jeli na Gazdin račun, karali ribe koje im je on nabacivao, trošili njegove pare…
A onda dođe rat i jad. Gazda je bio preduzetnički a ne ratnički tip. Interesantno, vrlo preciznom rečenicom, bez ponavljanja riječi u njoj, postavio je dijagnozu stanja: „Ko nikad nije im’o para – sad ih ima; ko nikad nije vozio auto – sad ga vozi, ko nikad nije karo – sad kara; ovo je zadnji vakat doš’o, nije ovo vrijeme za mene. Nemam ja šta ovdje radit’.“, rekao je i otišao u Srbiju. Preko Sremske Rače.
Pare… eh, pare. Para vara fukaru i cara. Kako su došle tako su i otišle. Morao je da obnovi šanerske vještine da bi preživio. Svašta se pričalo o njemu. Da je štampao svoje smrtovnice i lijepio ih po Užicu, da su se neki izvarani biznismeni ubijali zbog njega… ništa od toga nisam vidio. Pošto sam kupio poto prodajem. Znam samo da je, u toku rata, dolazio i dijelio eurokrem „Takovo“ polugladnom narodu po Rogatici, bukvalno bacajući pakovanja u ispružene ruke. Ne bih znao reći kako je dolazio do njega. Pričalo se da je u Srbiji registrovao firmu, da mu je specijalnost uzimanje robe na izjavu, na odloženo plaćanje. Tačnije na odloženo neplaćanje.Ko će vjerovati pričama; priče i služe da bi se pričale, i da bi bile lijepe za slušanje.
Uglavnom, poslije rata vratio se u Rogaticu. Go k’o pištolj. Pokušavao je pokrenuti kakav biznis. Petljao, zaduživao se, jadio, čemerao… Ni sav šaneraj, šarm, pregovaračko-hipnotizerske vještine, neverbalna komunikacija, iskustvo dugogodišnjeg varalice i hapca, nisu mu bili od pomoći. Ovo su bila neka druga vremena; ovi današnji hapci, ipak, varaju malo bolje.
Oni što su nekad živjeli na njegov račun, trošili njegove pare, a prva ljubavna iskustva doživljavali po šemi „Sjećaš li se Doli Bel“ danas su uglavnom – gazde. Ugledni ljudi. Biznismeni. Od Aljaske do Australije… Amerike, Kanade, Njemačke, Beograda, Loznice, Užica, Rogatice… Odavno su zaboravili negdašnja druženja sa Gazdom. Jedan od njih ovako je to definisao: „Ništa ja njemu ne dugujem. Ništa! On je mene iskorištavao, a ne ja njega! Ja sam njega u život uveo!“
Pošto se nikad ni ženio nije Hapac danas živi sam. Ni kučeta ni mačeta nema. Vozi „mercedesa“ iz sedamdeset i neke. Sud mu kuću prodaje. Zbog dugova. Kažu da je, na pitanje šta bi uradio kad bi dobio milion na „bingu“, odgovorio: „Vratio bih onima što sam dužan“! „A ostalo“, pitali su ga. „Ostalo nek’ čeka… nek’ čeka… nek’ čeka… da ponovo dobijem na bingu“!
Ne bih znao reći od čega danas živi. Ako uopšte i živi. A živ jeste. Znam samo kako ne da više da ga zovu – Hapac. A gazdom ga odavno već i ne zove niko. Ni jarani ni muzičari. Nesta para nesta i jarana. „M’rš, m’rš, m’rš… majku vam je*em, sve, sve, sve, pokradeno, sve, sve, sve pohapano, a svi, svi, svi pošteni, samo ja „hapac“. Da vas više nisam čuo, ko me zovne „hapac“ glavu ću mu razbiti! Razbiti! Razbiti! Svi ste vi hapci, veći od mene. Mnogo, mnogo, mnogo veći!“
I tako. Da mi Hapac nije kum mogao bih vam o njemu tri dana pričati. Pošto ga je moj pokojni otac na rukama držao i ovo je mnogo. Po njemu se, ionako, ništa neće zvati. Osim ove priče. Nego, nešto drugo mene mori. Kako da se običan čovjek snađe u ovom vremenu u kome se ni čuveni maher „Hapac“ snaći uspio nije?
Piše: Zoran JANKOVIĆ
