Nakon što su objavljeni rezultati posljednjih izbora za članove Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Ivan Lovrenović je napisao da će Željko Komšić u drugom mandatu funkcionirati kao i u prvom: poput zamjenskog Harisa Silajdžića. I bio je u pravu.
Zapravo i više nego u pravu, jer Komšić nije samo ispaljivao silajdžićevske verbalne plotune na sve strane, najčešće bez ikakvog diplomatskog takta i mjere, ali dovoljno agresivno da, umjesto nekoga ko nudi rješenje, postane saučesnik u daljnjem produbljavanju problema, već je u pokušaju da se pokaže kao principijelan potvrdio raskošnu neprincipijelnost. Baš kao Silajdžić, koji je za sebe rekao da samo jednom daje ostavku, pa to ponovio oko dvadeset sedam puta i na nešto manje načina: napuštajući SDA i koalirajući s njom na prvim narednim izborima, ulaskom u Alijansu za promjene i bukvalno fizičkim bijegom iz nje, rikvercom u savezništvo sa onima kojima je, je li, samo jednom rekao doviđenja… Do idućeg susreta, naravno.
Komšić je mogao davno pokrenuti promjene
Ostavka Željka Komšića došla je prekasno i za njega i za SDP i za onaj dio Bosne i Hercegovine u kojem vegetira u praksi neostvariva ideja o državi sličnoj BiH iz pretposljednje decenije prošlog stoljeća ili zaboravljene Platforme Predsjedništva RBiH iz 1992., dokumenta od kojeg se odustalo čim ga se usvojilo, na opće zadovoljstvo i Izetbegovićeve vlasti. Kao jedini koji uz Milorada Dodika može reći da je pobijedio na prošlim izborima – mlađi Izetbegović se provukao na guzove, više babine nego svoje, Radmanović je upitno pobijedio Ivanića, dok je SDP procentualno osvojio onoliko glasova koliko je u najboljim danima imala u međuvremenu preminula Stranka za BiH – Komšić je davno skupio dovoljno snage i podrške da može barem pokrenuti procese promjena unutar Socijaldemokratske partije, privatizirane od strane aktuelnog ministra vanjskih poslova, Zlatka Lagumdžije. No, nije mu padalo na pamet: kako tada, krajem 2010., tako i danas, kada je shvatio da bi ostavkom debelo potresao SDP, ali i svoju karijeru ubrzano počeo privoditi kraju. Da nije pokvukao neopozivu ostavu (!), Željko Komšić bi mogao birati hoće li se učlaniti u SDU odmah ili oko narednih izbora koje SDP ne bi dobio, pored ostalog, i zahvaljujući Komšićevom potezu. Ovako će, možda, samo možda, postati i predsjednik SDP-a 2014., ali će tada stranka imati manje smisla nego danas kada se od SDA i SBiH-a najviše razlikuje po broju članova koji znaju proučiti Fatihu.
Sa kapacitetima koje ima, odnosno nema, izraženom impulzivnošću i omraženošću kod većine pripadnika naroda kojeg predstavlja u Predsjedništvu, Željko Komšić je mogao biti tek prijelazno rješenje za SDP, vršitelj dužnosti do izbora nekoga ko je spreman i na dubinsku reformu stranke, ali i promjenu sadašnjeg političkog obrasca u kojem se iza navodnog bosanskohercegovačkog patriotizma često krije čisti bošnjački nacionalizam. Kao neko kome je očito važnije da bude bitan nego u pravu, Komšić tu opciju, sve i da je bila moguća – Lagumdžijina ponuda na sjednici stranačkog Predsjedništva da se odmah zamijene nije ništa drugo do jeftin trik – ne bi prihvatio. On je, naime, tek jedan od onih aktera bosanskog javnog života prepoznatljivih po tome što su im ambicije daleko veće od nadasve skromnih mogućnosti. Takvih, istina, ne fali stranci koja se, kako je u jednom nedavnom intervjuu kazao urednik Slobodne Bosne Senad Avdić, rugala bivšoj vlasti jer je za ministra prometa izabrala ljekara Božu Ljubića, da bi isti resor povjerila novinaru Damiru Hadžiću.
Sve što Komšić neće i ne može
Da je, dakle, Komšić u ovoj sedmici zamijenio Lagumdžiju na određeno ili neodređeno vrijeme, opet ne bi došlo do početka ključnog procesa za BiH, onog o kojem je za Radio Slobodna Evropa govorio dekan Fakulteta političkih nauka, Šaćir Filandra: „Geopolitički položaj Bošnjaka se u neovisnoj Bosni i Hercegovini znatno promijenio u odnosu na prethodni period i da Bošnjaci danas moraju, ne da traže, već da stvaraju prijatelje kako bi osigurali potporu svojoj egzistenciji, svojim idejama i svom identitetu. Bez obzira što su najveće žrtve proteklog rata tokom raspada Jugoslavije, oni moraju biti prvi koji će u drugima tražiti sugovornike, otvarati puteve komunikacije i uspostavljati dijalog. Umjesto lamentiranja nad vlastitom sudbinom žrtve, Bošnjaci treba da se pretvore u aktivnog sudionika povjesne scene“.
Željko Komšić, naravno, nije Bošnjak, ali njegova i biračka baza SDP-a su, u većini, Bošnjaci – što ih čini, pored ostalih, predstavnicima i tog naroda – a razumna bošnjačka i racionalna bosanskohercegovačka politika susreću se ili bi se trebali susresti u činjenici da je domet i jedne i druge: opstanak BiH kao države u sadašnjim granicama. Sve unutar njih, od ustavnog ustrojstva i pozicije naroda i građana, do imena košarkaškog kupa ili određivanja državnih praznika, bit će posljedice dugih, mukotrpnih, napornih pregovora, bolnih kompromisa i dogovora između onih što jesu za Bosnu i Hercegovini i onih koji nisu, a imaju podršku oko polovine građana iste te Bosne i Hercegovine.
Da bi se od neprijatelja stvorio, ako već ne prijatelj – što je obzirom na nedavno iskustvo jedva moguće – onda barem partner u pretvaranju BiH u svima jednako prihvatljivu (podnošljivu) zajednicu, potrebno je napraviti sve što Komšić niti hoće – recimo: shvatiti kako je ugodno pregovarati sa istomišljenicima, ali da, obzirom na rezultat proteklog rata, svrhe ima samo od razgovora sa onima koji su se donedavno vidjeli jedino preko nišana – niti (više) može. Srbima u RS-u on naime jeste tek zamjenski Haris Silajdžić, Hrvatima u Hercegovini Lagumdžijin Sejdo Bajramović, a Bošnjacima neko ko u njihovo ime nastavlja nezavršene borbe, a usput neće pojačati disciplinu u teističkom gulagu. Kao takav, on jeste favorit najbrojnijih i najnepoželjniji mogući pregovarača kod ostalih. A još je i taktičan kao rovokopač.
Željko Komšić je podnio ostavku da bi ostao gdje je i bio. Baš kao što smo mi s njim i bez njega tamo gdje smo i bili: nigdje. I tu ćemo biti barem do 2014. godine, ali hidžertske. Ovo je, uzgred, već 1433.
Piše: Emir Imamović
