Niko od nas ne vjeruje da smo završili i ovu školsku godinu, ne vjerujemo da je kraj ovakvom načinu školovanja i mislimo da se varamo kad nam kažu da opet u septembru nećemo ući u našu učionicu. Mislim da je svima dobro poznata predrasuda o društvenom. Društveno koje je uvijek “na glasu”, koje “najgore” sluša od svih drugih odjeljenja, šta god to tačno značilo. Pričat ću vam u nastavku o nama, našem društvenom, ali i najdražim profesorima.
Najbolje bih opisala društveno kad bih rekla da je to spoj ljudi koji žele upoznati čitav svijet, ljudi koji se žele baviti svime, žele biti u svakoj profesiji i sve ih interesuje. Takvi zainteresovani smo i upisali društveno područje. Profesor Hindija, koji nam je bio i razrednik prethodne dvije godine, najviše nam je govorio o društvenom kada smo trebali birati područje interesovanja. Poslušali smo njegove riječi i upisali ga, a poslije, ne da nije bilo niti jedno pokajanje oko odabira, nego smo se zahvaljivali i Bogu i razredniku jer smo tu gdje jesmo 🙂. Kako sam ga već spomenula, napisat ću još poneku riječ o našem najdražem razredniku i najuticajnijim profesorima našeg područja.
Ne znam hoćemo li više ikada doživjeti takav pristup profesora prema nama kao što je imao profesor Hindija. On je čovjek koji ne zna za vikanje i stroge poglede, čovjek koji nastoji biti naših godina, rame uz rame sa svima nama kako bi nas sve razumio i dospio duboko u svaku našu dušu, a bilo ih je dvadeset i dvije. Njegovo strpljenje za svako naše opravdanje i izostanak, a pored toga i ljubaznost čine ga jednim od najdražih profesora ove obrazovne ustanove. Za našeg razrednika imamo veliko HVALA za svu toleranciju i poštovanje koje nam je pružio, čak i onda kada nismo zaslužili.
S druge strane, profesorica Hedija, gospođa koja uvijek u učionicu uđe sa skrivenim osmijehom kojeg drži takvim do kraja časa kako bi atmosfera ostala u isto vrijeme i opuštena, ali i dovoljno ozbiljna za razgovor o njenim najdražim historijskim pričama. Ako niste bili na njenom času onda ne znate šta znači slušati predavanu lekciju “kao pjesmicu”. Historijske teme, bilo da su tužne, tragične ili pak pozitivnog ishoda, sa profesoricom Hedijom su se uvijek činile kao dječija pjesmica iz vrtića.
Na kraju, naš profesor Ismet, rekla bih jedan veliki čovjek koji je imao mnogo strpljenja, ali i riječi hvale za ovo energično odjeljenje. Profesor Suljić je jedan od onih profesora koji su nas uvijek tjerali da razmišljamo i iznosimo svoja mišljenja, pa čak i ako bi se to razmišljanje produžilo do kraja naših 45 minuta, nije bilo problema jer smo sa časova izlazili sa mnogo više općeg znanja i inspiracije, nego što smo dolazili na njih. Oko dvadeset istraživačkih radova iz predmeta Sociologije i sigurno 35 časova kojih smo im posvetili, doprinijeli su tome da znamo ustati i samopouzdano reći svoje mišljenje, bez obzira na to kakvo je mišljenje većine. Profesoru Ismetu dugujemo riječi zahvale za potiskivanje bošnjačkog identiteta iz svakog od nas ponaosob, također mu dugujemo zahvalu i za pronalazak svojega “ja”, jer smo poslije njegovih časova shvatali ko smo, šta smo i koliko vrijedimo.
I na kraju, želimo i ovim putem da našoj najdražoj trojci kažemo jedno veliko HVALA za svaki čas nauke i pouke, jer su na kraju isklesali ljude sa različitim pogledima na svijet.
Jednom prilikom sam pisala tekst koji je govorio da smo harmonično odjeljenje koje dijeli i dobre i loše trenutke zajedno, pa kako vrijeme prolazi shvatam da je to stvarno tako kako sam tada napisala. Mnoge terenske nastave, druženja, kafe poslije nastave, rođendani, položeni vozački ispiti, iftari su prikaz jednodušne atmosfere ovog odjeljenja. Kroz naše zajedničke trenutke njegovali smo međusobno razumijevanje i empatiju, trudili smo se svaki put podijeliti svoje momente radosti i tuge zajedno sa svima i koliko god se to činilo teškim zapravo i jača emotivnu povezanost jedne zajednice.
O nama malo profesori govore kako smo najbolje društveno koje pamte, a onda imamo i drugu stranu profesorskih komentara. Jednom prilikom nam je ušao profesor, koji nije trebao, na čas i rekao: “Nisam smio poslati novu profesoricu prvo vama ovdje, prepast će se žena.” Mnogo su govorili, mnogo je bilo epiteta kojima su pokušali opisati naše odjeljenje, ali mislim da mi sami možemo najbolje opisati atmosferu u kojoj smo odrastali i sada samopouzdano možemo ustati i reći da smo izrasli u samostalne individue ovog društva koje mogu osvojiti svijet!
I za kraj, na pragu ovog naučnog i poučnog srednjoškolskog obrazovanja vam svima želimo, putem fotografija, dočarati ovo odjeljenje koje će zasigurno na najpozitivniji način obilježiti ovu jubilarnu 60. generaciju visočke gimnazije.
Tekst: Amila Dizdarević IVb
Fotografije: Društvenjaci : )
