On je hodža, derviš i lider. Libanac sa srpskim državljanstvom i čovjek koji Beograd voli više od svog rodnog kraja, a ime mu je Muhamed Naser.
Za njega kažu da je vođa sekte, magičar i stranac koji je došao u Srbiju da ovdje mijenja istoriju poslije 150 godina. Međutim, istina je potpuno drugačija. On je jedan od onih koji iskorijenjuju sve ono što je danas ekstremno, a dovodi se u vezu sa islamom i muslimanima.
S obzirom na činjenicu da nema podršku nijedne islamske zajednice na ovim prostorima, napravio je svoju džamiju na Dušanovcu.
Potiče iz porodice u kojoj su svi po muškoj liniji bili hodže zaključno sa njim i tamo se tačno znalo kad ima, a kad ne pravo glasa, pa i ne samo koliko vremena njegova koljena nisu ispravljena već i kako će se obući.
– U slobodno vrijeme pričam viceve, gledam viceve na Jutjubu i smijem se sam. U Libanu nikada nisam nosio farmerke, to je za obične momke, a ne za hodžinog sina. Otac me još uvijek nije vidio u farmerkama, a da me je vidio rekao bi mi da sam se pokvario u Evropi. U Libanu nikada nisam ušao u kafić, a ovdje su u kafići na svakom ćošku. Kad sjednem u kafić pijem moku, grešnici su oni koji piju alkohol – rekao je Muhamed Naser.
U Srbiji se školovao, zaposlio i oženio
Evropa je, to je činjenica, neku vrstu uticaja imala i na njemu. Srećom njegov otac ovu priču neće čitati. Sve je počelo prije više od 10 godina kada je sticajem nesrećnih okolnosti završio najprije u Subotici, onda Novom Pazaru i na kraju Beogradu.
– U Srbiji sam se liječio, zaposlio, dobio stipendiju za master i doktorat. U Srbiji sam se oženio, dobio dijete, kupio auto i kuću. U Srbiji sam dobio državljanstvo. Kako sam zaradio u Srbiji? Nije lako, ali nije nemoguće – priznaje on za UNU.
nova životna etapa za Muhameda Nasera počela je onog momenta kada se borio za život poslije teške saobraćajne nesreće koju je imao u Libanu 2011. godine. Stigao je ovdje kao Arapin, filolog arapskog jezika, između ostalog.
Ima pravo, prema vjeri i šerijatskom zakonu, na četiri žene, a još uvijek je u braku samo sa jednom. Ali da ostavimo sve ono sa čime bismo se mi najradije šalili po strani, život je pred njim. Vraćamo se deceniju i koju godinu više unazad.
Život u Srbiji nije mu bio lak. Došao je bez dinara u džepu. Ostavio svoju gotovo pedesetočlanu porodicu. Sjeća se da je kao dijete svjedočio 15 godina dugom ratu u Libanu i danas kada se opet puca na sve strane misli su mu svakodnevno baš tamo – više od 3.000 kilometara od Beograda.
– Iz Libana sam porijeklom, rođen sam na sjeveru, u gradu Tripoli. Daleko je od Bejruta 80 kilometara, tamo sam rođen u porodici gdje su moji porijeklom svi hodže. Otac, djeda i pradeda, svi su bili u vjerskim naukama, pisali knjige, vodili džamije i tako sam se ja rodio u toj velikoj porodici, imam pet sestara i tri brata. Ja sam najstariji – govori Muhamed i dodaje:
– Bio sam prvi unuk u porodici, rodio se plav, to je mnogo rijetko među Arapima i onda se to gleda kao da sam najljepši. Imao sam mnogo lijepo djetinjstvo, bio sam više ljudima u rukama nego što sam bio na nogama i na zemlji. Moj otac ima dvije žene, ali nema djecu sa tom drugom ženom, tako da smo nas devetoro od iste majke i oca.
“U Beogradu najviše volim Stari grad”
U Libanu i Siriji se školovao i završio dva fakulteta. Bio je zaposlen u šerijatskom sudu i vjenčavao ljude. U Beograd ga dovodi sudbina.
– U Beogradu najviše volim Stari grad. Živio sam na Dorćolu kod Kalemegdana, pet godina sam tu živio, tu sam radio u Bajrakli džamiji. Odatle sam studirao cijeli master, a onda i dio doktorata, tu sam i naučio jezik.
Želio je više za islamski svijet u Srbiji, a učinio je bolje. Nije do kraja sproveo sve svoje namjere, ali je poslije 150 godina na čelu organizacije koja okuplja derviše na ovim našim prostorima. Nimalo slučajno vodili smo ga pred zgradu u kojoj je živio Meša Selimović. Muhamed ima i prijatelja Srbina, Marka Bašovića.
– Meša Selimović i njegova knjiga ‘Derviš i smrt‘ je prva knjiga koju sam pročitao, a da je na srpskom jeziku. Alah da mu se smiluje. Sa Markom sam duhovno povezan, osjećam toplotu i energiju, osjećam njegovu iskrenost. Riječ je kod nas dvojice dovoljna za sve, ako kaže – ja sam siguran, to je tako.
Onako kako je i obećao prvi put za neki medij otvorio je vrata svoje džamije koja ne pripada nijednoj islamskoj zajednici u Srbiji, već radi sama za sebe i dozvolio da snimimo i njegove sljedbenike i molitvu i način na koji se bori sa magijom. Oni koji ga poštuju i slijede njegovo učenje nisu ljudi koji padaju u trans niti se probadaju.
– Nikada ne smijem da prekinem ono što sam u nekom momentu života prihvatio, rođen sam u tome, u tome sam živio i u tome ću da umrem. Istorijski, sve hodže, cijeli islam na Balkanu, šerijatske sudije, svi su bili sufije. Prethodni reis je bio u tarikatima, samo što oni to ne kažu javno. Ja sam derviš među vehabijama, a među dervišima ja sam vehabija. Ispada kao da sam ja neko čudovište. Zvao sam derviše i rekao im da se sakupe ponovo i da se vratimo u naše knjige stare sufije. Pokušavam i meni je čast ako mogu da vratim nešto što je bilo u istoriji. Kritikujem ih veoma strogo, okupio sam ih oko 40 do 50, sa Karaburme, Koteža, Mladenovca, a ima ih i u Subotici, Novom Sadu, Malom Iđošu – otkriva za UNU Muhamed Naser i dodaje:
– Nismo ekstremni ni sa državom, niti smo daleko od države. Nisam od onih hodža koji uđu u vlast, nisam previše ni na jednoj strani da bih bio ekstreman. Registrovao sam svoju zadužbinu vjersku, moja vjerska škola i govori su sve vrijeme protiv terorizma i ekstremizma. Planiram i da otvorim vrtiće za našu djecu i starački dom za muslimane, volio bih i da imam televizijski kanal islamsko vjerski, ciljna grupa da budu muslimani, a pošto košta puno za sada nemam para, ali otvoriću je nekada. Otvoriću islamsku televiziju.
Do doktorata na Filološkom fakultetu i to ni manje ni više, već na Odsjeku srpski jezik i književnost, ostalo mu je još malo, a prema Srbiji ima ljubav do kraja života.
“Kuranom uništim svaku magiju”
Libanac sa srpskim državljanstvom po mnogo čemu je interesantan ovdašnjem stanovništvu, između ostalog i zbog magije.
– Kuranom uništim svaku magiju, baš svaku. Magija postoji, ljudi koji su obrazovani i na funkcijama dolaze kod mene da im pomognem. Stidim se pred novinarima, a i kada dođu školovaniji od mene, ali sada u posljednje vrijeme prečesto dolaze kod mene. To je veliki posao za mene, ali uglavnom njihovi problemi budu od stresa, a ne od magije – kaže misteriozno za kraj hodža Muhamed Naser, prenosi UNA TV.
