Odrastajući, kad bi i slučajno opsovala, djeci je objašnjavano kako su to ružne riječi i kako ih nije lijepo čuti da ih izgovaraju. Uz to, postoji određeni stereotip koji nalaže da su ljudi koji psuju neobrazovani i niže inteligencije od onih koji ne psuju.
Istraživanje je pokazalo suprotne rezultate od pretpostavki i stereotipova koje ljudi smatraju ispravnima.
Ljudi koji upotrebljavaju tabu riječi razumiju njihov ekspresivni sadržaj, kao i nijanse u razlici između jednog ili drugog neprimjerenog izraza, na taj način svaki put koristeći psovku koja je primjerena osjećaju.
Sposobnost raspoznavanja nijanse u razlici između jedne psovke i druge ukazuje na opširno znanje riječi i izraza u nekom jeziku.
Oni koji su se koristili psovkama češće će biti iskreni, nego ljudi koji su se služili “neutralnim” jezikom. Dakle, u osnovi, ako neko “psuje kao kočijaš”, iskren je i inteligentan, pa se ne boji da pokaže svoje emocije.
U teškim situacijama psovanje djeluje kao analgetik, a takvo iskazivanje ljutnje – ako je u normalnoj mjeri, otkriva samopouzdanje pa i čini ljude privlačnijima.
Naime, psovanje je zapravo zdrava praksa koja jača emocionalnu snagu i stabilnost, pa čak i smanjuje trenutnu bol poput analgetika. Ipak, to ne važi za one kojima su psovke u rječniku svaka treća riječ, jer tada one ne služe kao način otpuštanja bijesa, već su dio normalnog govora.
Činjenica je da psovanje potencira navalu adrenalina i tzv. spremnost na borbu. Tako psovanje podstiče mišljenje da smo jači, pa je prije suprotstavljanja nekom dobro psovati u sebi.
Kao što je slučaj s ublažavanjem bola u teškim životnim situacijama psovanje ublažava i fizički ali i psihičku bol koja je obično prati, primjerice kod prekida ljubavne veze ili rastave, gubitka posla, svađe s bliskom ljudima…
