Profesor Yavuz u Sarajevu je boravio zbog promocije knjige “War and Natsionalism. The Balkan Wars 1912-1912”. Nakon knjige “War and Diplomacy. The Russo-Turkish War of 1877-1878 and Treaty of Berlin” ovo je druga knjiga koja je ustvari zbornik radova s održanih konferencija u okviru projekta kojim se pokušavaju uočiti osnovni procesi i momenti u nestanku Osmanskog carstva. Sljedeće godine trebala bi biti objavljena knjiga u kojoj će biti sabrani radovi s konferencije o Prvom svjetskom ratu, koja je održana u Sarajevu. Dva dana prije promocije profesor Yavuz je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu održao predavanje u kojem je na primjeru Ermena govorio o balkanskom porijeklu moderne Turske. Još od Mladoturske revolucije 1908. godine pa sve do kraja 1960-ih većinu u političkoj eliti činili su ljudi porijeklom s Balkana. Čini se nevjerovatnim da su osnivači moderne Turske i utemeljitelji turskog nacionalizma bili ustvari ljudi koji nisu bili etnički Turci.
Na predavanju koje ste održali u srijedu 27. novembra na Filozofskom fakultetu u Sarajevu govorili ste o balkanskom porijeklu savremene Turske. Koliki je doista utjecaj neturaka na moderni identitet Turske?
Republiku Tursku su zapravo formirale izbjeglice koje su protjerane iz njihovih “domovina” na Balkanu. Turski identitet, odnosno turski nacionalizam, proizvod su i konstrukcija koju su ove izbjeglice donijele s Balkana. Upravo ove izbjeglice imale su zadatak da izgrade institucije moderne Turske, i ako pogledate te institucije koje su oni gradili, kao i izgradnju same Republike Turske, vidjet ćete da je njihovo porijeklo s Balkana. Nemoguće je razumjeti modernu Tursku ukoliko ne razumijete ono što se dešavalo na Balkanu u tom periodu. To izbjegličko iskustvo oblikovalo je njihov način razmišljanja.
DJECA BALKANA I MODERNA TURSKA
Ličnosti koje su kreirale samu Tursku Republiku vi nazivate “djecom Balkana”. Međutim, zašto su ta “djeca Balkana” toliko snažno željela zaboraviti Balkan i muslimane koji su na njemu ostali?
Izbijanjem balkanskih ratova 1912. godine i porazom Osmanskog carstva u Prvom balkanskom ratu Mustafa Kemal-paša, Talat-paša, Enver-paša i drugi došli su do zaključka da ne postoji način da se vrati izgubljeno. Shvatili su da evropske sile podržavaju kršćanske države na Balkanu pa su postali beznadežni, ljuti i prilično osvetoljubivi. Nakon Balkanskih ratova počeli su konsolidirati državu i vojsku kako bi mogli zaštititi Istanbul, ostatak Anadolije kao i arapske provincije Osmanskog carstva.
Postojala je ideja da se od Osmanskog carstva napravi neka vrsta konfederacije, a u opticaju su bile i neke druge ideje kako zaštiti ono što je ostalo od Carstva. Izbijanje Prvog svjetskog rata i poraz Osmanskog carstva u tom ratu, koji je značio i njegov konačni nestanak, natjeralo je osmansku elitu, koju tada čine “djeca Balkana”, da donese konačnu odluku. Oni nisu odustali, borili su se, mobilizirali su muslimane Anadolije i formirali su Republiku Tursku koja je postala njihov novi “vatan”, njihova nova domovina.
Upravo će pojedini naučnici reći da je kraj Osmanskog carstva bio nakon što je ono izgubilo sve evropske posjede u Prvom balkanskom ratu. Kako savremena Turska danas gleda na balkanske ratove?
Mislim da danas postoji veće interesiranje za balkanske ratove nego prije nekoliko godina, baš kao što je današnja Turska općenito više fokusirana na Balkan. Balkanski ratovi se propituju da bi se uočili korijeni etničkih čišćenja i deportacija stanovništva, ali i da bi se razumjele vlastite greške koje su Turci pravili. Turska historiografija uvijek nastoji razumjeti uzroke koji su doveli do poraza u balkanskim ratovima te njihove posljedice. Danas je u Turskoj mnogo veći fokus na balkanske ratove da bi se općenito razumio Balkan, ali i da bi se, kao što sam već rekao, razumjele načinjene greške, te uspostavili mostovi s Balkanom, posebno s muslimanskim zajednicama na Balkanu.
Možemo li balkanske ratove posmatrati kao religijske ratove?
Moje je mišljenje da ih ne možemo zvati religijskim ratovima. Srbija i Bugarska, odnosno njihovi političari, zvanično jesu govorili o Balkanskim ratovima kao o križarskim ratovima kako bi se riješili muslimana. Ipak, osmanska vojska za vrijeme Balkanskih ratova bila je multireligijska i u toj su se vojsci na Balkanu za Osmansko carstvo zajedno borili i mnogi Jevreji, pravoslavci, Ermeni… Osmanlije ove ratove nisu vidjeli kao religijske, ali možemo reći da su balkanske zemlje nastojale rat voditi na taj način da bi se riješili muslimana. Tako da iz te perspektive, iz perspektive agresora, o balkanskim ratovima možemo govoriti kao o religijskim. Kada danas govorimo o balkanskim ratovima možemo reći da su još prisutni neki uzroci koji su doveli do njih.
ISTOČNO PITANJE I DALJE NA STOLU
U tom slučaju o Prvom svjetskom ratu neki govore kao o Trećem balkanskom koji se tek kasnije pretvorio u svjetski?
Da. Govorimo o periodu kad dolazi do smjene “imperijalnog” i “nacionalnog”, pri čemu je proces izgradnje nacija na Balkanu bio nešto drukčiji nego u ostalim dijelovima svijeta. Na Balkanu rat je postao instrument homogenizacije stanovnitva, što je konkretno značilo riješiti se muslimana koji su živjeli u Srbiji, Crnoj Gori, Bugarskoj itd. Nažalost, bilo je to etničko čišćenje muslimana s ovog područja.
Koji je termin ispravnije koristiti: etničko čišćenje ili genocid?
Mislim da je za period Balkanskih ratova ispravnije koristiti termin etničko čišćenje. Ono što se dešavalo tokom Balkanskih ratova uglavnom je etničko čišćenje iako je bilo i onoga što možemo nazvati genocidnim ubijanjima.
Ukoliko “istočno pitanje” posmatramo kao pitanje da li “drugi”, prvenstveno muslimani i jevreji, trebaju ostati u Evropi, možemo li reći da je istočno pitanje i danas aktuelno?
Istočno pitanje je i danas na stolu jer Evropljani i dalje imaju problem s prisustvom muslimana u Evropi. Istočno pitanje i orijentalizam još su s nama, malo su promijenili oblik i lice ali su i dalje tu. U suštini, neke velike evropske sile ni danas ne žele vidjeti muslimane na Balkanu ili jednu snažnu Tursku.
BESMISLENE PRIČE O NEOOSMANIZMU
Pojedini autori s Balkana, naprimjer Darko Tanasković, današnju politiku Turske vide kao neoosmanizam. Tanasković je već objavio i knjigu naslovljenu upravo ovako. Je li današnja turska politika doista neoosmanska?
Ne. Turska danas ne provodi neoosmansku politiku jer je Carstvo nestalo i danas imamo Tursku kao nacionalnu državu. Ipak, Turska ima historijsku odgovornost za Balkan, posebno prema muslimanskim zajednicama Balkana. Potpuno je razumljivo da Turska obrati pažnju na potrebe muslimana Balkana, baš kao što Srbija obraća pažnju na Srbe u Bosni i Hercegovini. Onima koji su protiv ovakvog angažmana Turske postavio bih pitanje zašto je nekima, naprimjer Srbima, prihvatljivo da budu umiješani u unutrašnja pitanja BiH u tolikoj mjeri da su pokušali da podijele BiH formirajući Republiku Srpsku nakon počinjenog genocida? Turska želi i treba podržati i zaštiti muslimane Balkana. Ja to ne vidim kao neoosmanizam, već kao moralnu odgovornost Turske da obrati pažnju na muslimane Balkana. Muslimani Balkana su ubijani i mučeni jer su muslimani, pri čemu su označavani kao “Turci”. Tako da je potpuno besmisleno današnju tursku politiku zvati neoosmanizmom.
Kad posmatramo današnju Tursku, odnosno tursko društvo iz perspektive Bosne i Hercegovine, vidimo uglavnom dvije grupe koje su unutar sebe homogene, a međusobno suprotstavljene. Naravno, mislim na grupe koje uvjetno nazivamo “sekularistima”, odnosno “islamistima”. Je li to doista tako?
Pa nije u potpunosti tako. Ali je sigurno da u zemlji postoji konfrontacija između sekularista i islamista što uzrokuje pogrešno društveno kretanje. Ipak, sigurno je da između njih postoje određeni mostovi koji ih povezuju. Konflikt između ovih skupina često je vezan za pitanje o tome ko će kontrolirati ekonomske resurse države i ta je borba okvir za ideološku borbu. Mislim da je danas jedna ideološka borba između ove dvije skupine znatno slabija nego deceniju prije.
NEKI OČEKUJU PREVIŠE OD TURSKE
Ponovo ću govoriti o našoj percepciji Turske. Muslimani Balkana sretni su zbog jačanja Turske i od nje itekako mnogo očekuju, posebno od premijera Erdogana. Je li vjerovatnije da ova očekivanja budu ispunjena ili iznevjerena?
Mislim da Turska nastoji pomoći. Erdogan je mnogo više involviran u balkanske poslove nego prethodni premijeri. On iskreno brine o muslimanima Balkana nastojeći im osigurati održivu ekonomiju. Mislim da je Erdoganova politika pozitivna. Nažalost, pojedine muslimanske zajednice na Balkanu nisu dovoljno pripremljene te očekuju previše od Turske. Takvi trebaju shvatiti da turski izvori nisu neograničeni te da se i sami moraju fokusirati na vlastite poslove. Trenutna politika ove vlade je pozitivna i oni se dugo trude da pomognu muslimanima cijelog Balkana.
Vaš kolega Mujeeb R. Khan je u intervjuu za Novo vrijeme govorio da bi se turska upustila i u vojnu akciju kako bi spriječila neki novi genocid nad muslimanima Balkana. Jesu li realna takva predviđanja?
Ukoliko bi se ponovio, a nadamo se da se neće ponoviti, genocid kakvom smo svjedočili tokom ranih 1990-ih Turska, koja je danas mnogo snažnija politički, vojno, ekonomski i na svaki drugi način, bila bi mnogo aktivnija. Ne znam šta bismo tačno uradili, ali mislim da ne bismo tolerirali masovna ubijanja i genocid. Bošnjaci također trebaju poduzeti sve mjere, kreirati moćne institucije i biti svjesni da se genocid može ponoviti. Ta mogućnost bi im uvijek trebala biti na pameti i uvijek trebaju biti spremni na opciju da će Srbi ponovo pokušati ono što nisu uspjeli u prošlosti ukoliko im se ukaže prilika. Turska je bila, i siguran sam da će biti, zajedno s Bošnjacima sada i u budućnosti, jer je Bosna i Hercegovina važna za današnju Tursku kao što je Turska važna za današnje Bošnjake. Naravno, to ne znači da će Bošnjaci i Turci zajedno poduzeti neprijateljsku akciju prema bilo kojoj zemlji.
Za deset godina Turska će obilježiti 100. godišnjicu Republike. Kako vi vidite Tursku tokom ovih 10 godina?
Turska je sada 16 najveća ekonomija svijeta. Nadam se da će za deset godina biti 12. najveća ekonomija svijeta i da će i dalje rasti. Očekujem da će to biti demokratičnija država s više tolerancije prema drugima. Turska ima određenih problema u procesu demokratizacije, ali je sigurno da se turska demokratija unapređuje. Na kraju, očekujem da će Turska za deset godina biti znatno snažnija.
Ko će imati najviše koristi od tog jačanja Turske?
Jačanje Turske bit će dobro za zemlje cijelog regiona. Također, za muslimane Balkana bit će dobro dodatno jačanje Turske.
BIOGRAFIJA:
M. Hakan Yavuz je profesor političkih nauka na Univerzitetu Utah. Magistrirao je i doktorirao na Univerzitetu Wisconsin-Madison, a kao gost predavač boravio je na više univerziteta u Turskoj, Izraelu, Japanu itd. Do sada je objavio četiri knjige te veći broj naučnih radova u različitim referentnim časopisima. Bavi se proučavanjem odnosa između države i religije, ali i pitanjima nacionalizma i izgradnje nacija, te etno-religijskim sukobima. Njegova doktorska disertacija (“Islamic Political Identity in Turkey”) doživjela je tri izdanja. Zajedno s Johnom Espositom autor je knjige “Turkish Islam and the Secular State: The Gülen Movement.” Prošle godine objavio je knjigu “Toward an Islamic Enlightenment: The Gülen Movement” u izdanju Oxford University Pressa.
(VisokoIN/Novo Vrijeme)
