Hurija Mehmedović izgubila je ono najvrjednije što je imala – sina Nijaza. Danas, na 30. godišnjicu, dok stoji među bijelim nišanima u Potočarima, suze joj ne prestaju teći. Sama je tu u dolini nišana. Govori drhtavim glasom, ali jasno. Kaže mora se čuti riječ žrtava, a majčinska bol ne blijedi.
– On je ukopan ’96. u Živinicama, odmah na izlazu tu je poginuo. Ali smo ga 2018. ekshumirali i ovdje ukopali. Imao je 21 godinu je imao kad smo se rastali u Srebrenici. Samo nam je ostalo da grlimo nišane. Da niko ovo ne dočeka više. Dođe mi na san i onda ništa ne znam. Ima majki koji nemaju ni jednog sina, sinova koje nisu svog babu upamtili. Imam još jednog sina, hvala Allahu živ je, u Austriji je, govori nam.
Podsjećamo, u Memorijalnom centru Potočari danas se obilježava 30. godišnjica najmonstruoznijeg i najvećeg zločina kojeg Evropa pamti nakon Drugog svjetskog rata.
U okviru obilježavanja će biti obavljena i dženaza, te ukop posmrtnih ostataka žrtava koje su do sada identifikovane i za koje su porodice dale saglasnost za ukop. Sedam duša će danas naći smiraj u mezaristanu u Potočarima: Senajid (Husein) Avdić (1976), Hariz (Ramiz) Mujić (1976), Fata (Huso) Bektić (1928), Hasib (Adem) Omerović (1961), Sejdalija (Alija) Alić (1961), Rifet (Mustafa) Gabeljić (1964) i Amir (Ibrahim) Mujčić (1964).
