Ramiza Gurdić, jedna od Majki Srebrenice, u emotivnom obraćanju govorila je o bolnom gubitku koji je pretrpjela u genocidu u Srebrenici, poručivši da za nju bol ne prestaje ni nakon više od tri decenije.
Ubijeni su joj sinovi, dok joj je suprug zarobljen u Kravici.
“Jednog sina su mi ubili, drugog zaklali, a muža zarobili u Kravici”, rekla je Gurdić.
Govoreći o sinu Mehmedinu. Ispričala je da i danas traga za njegovim posmrtnim ostacima.
“Sina Mehmedina, rođenog 1977. godine, zaklali su, a ja i danas tragam za njegovom glavom. Nisam je našla. Dvaput sam ga kopala, a treći put nemam snage. On je zaklan ovdje u Potočarima. Ispred Memorijalnog centra odveli su ga u Bijelu kuću i njegove glave nikad više nisam našla. Ja kao majka uvijek kažem da sam njega rodila kao lijepu lutku, sa glavom i cijelim tijelom”, kazala je.
Zahvalila je svima koji svake godine dolaze u Potočare kako bi odali počast žrtvama genocida.
“Zahvalila bih organizatorima, učesnicima Marša mira, motoristima, biciklistima i svima koji su došli da obiđu nas majke. Mi smo to zaslužile zbog naših sinova, naših muževa, braće i svih ostalih”, rekla je Gurdić.
“Da nije medija, niko ne bi znao za nas majke”
Istakla je da za nju 11. juli nije samo jedan dan u godini.
“Uvijek kažem – jeste jedanaesti juli, ali meni je jedanaesti svaki dan, svaku noć. To nikad ne prestaje niti će prestati”, poručila je.
Posebnu zahvalnost uputila je medijima zbog, kako je navela, uloge u čuvanju sjećanja na žrtve i svjedočenja majki.
“Da nije medija, niko ne bi znao za nas majke koje bolujemo i tugujemo za svojim sinovima”, rekla je.
“Moj sin možda bi danas bio doktor, možda bi bio inženjer”
Govoreći o svojim sinovima, kazala je da često razmišlja o tome kakvi bi ljudi danas bili.
“Moj sin možda bi danas bio doktor, možda bi bio inženjer. Nešto bi bio. Jedan je bio 1975, drugi 1977. godište, a ja sam majka od 74 godine”, kazala je.
Naglasila je da, uprkos godinama i boli, nikada nije odustala od obilježavanja godišnjice genocida.
Na kraju je poslala poruku solidarnosti svim majkama, bez obzira na njihovu nacionalnost.
“Ja sam majka, a sve majke volim, bila ona Srpkinja, bila muslimanka, bila ciganka. Ona je majka. Ona je rodila svoje dijete kao što sam i ja rodila svoju djecu, od kojih su mi jednog ubili, a drugog zaklali. Hvala vam najljepša, od srca vam hvala i od moje duše koja boluje i tuguje za svojom djecom”, poručila je Ramiza Gurdić.
