Piše: Martina Mlinarević-Sopta
Ako zadnje prije sna vidiš ove oči, slabo ćeš spavati.
A kad živiš u zemlji šupljaka, kao što je to Bosna i Hercegovina, česte su noći kad susrećeš svoj lik u ogledalu i hodaš okolo pokušavajući mrakom umiriti nemoć što raste u tebi. Ovo su oči čovjeka koji je prekjučer u strašnoj prometnoj nesreći izgubio dvadesetsedmogodišnju suprugu i majku dvoje djece. Čovjeka što je jučer u očaju gledao ekspresno puštanje na slobodu osobe koja je kriva za smrt njegove supruge.
Bez ikakva objašnjenja od nadležnog tužiteljstva. Sa zataškanom čak i činjenicom tko je taj tužitelj što je oslobodio čovjeka koji je vozio kroz crveno u naseljenom mjestu sumanutom brzinom i skrivio smrt mlade žene. Hava se u tom trenutku pješice vraćala s posla.
Gledaš godinu rođenja ispod njezinog nasmijanog lika na fotografiji… 1987… “Jebem ti zemlju!”; rekao bi moj did Ćipa u nevjerici i nestao niz ulicu s rukama prekriženim na leđima. Tisuću devetsto osamdeset sedam trnaca u sekundi leluja pod kožom. Za sve ono što Hava nikad neće proživjeti sa svojom djecom i suprugom. Zbog budale.
Kad se u ovakvim slučajevima s obje strane nađu obični ljudi, zatvor nije upitan. Čak i kad si sasvim nenamjerno skrivio sličnu nevolju, gledat ćeš godinama svijet iznutra ćelije. Kad si običan čovjek, kazne plaćaš i zatvore viđaš čak i ako samo ne upališ svjetlo u autu u podne, kad zapališ prvi joint u životu, ako hitneš kamen na zgrade papanluka od ove vlasti, golfa dvicu ti odnose pauci ispred nosa svako malo, te sve što možeš je smjerno i pogovorno slušati glas zakona. U državi u kojoj zakon fercera ko kineski fen za kosu. Na trzaje i s ljigavim smradom.
Dakako, zakon se u stvarnostima punim idiotluka dijeli na zakon za odabrane i zakon za stoku sitnog zuba. Kako ćeš znati jesi li odabran ili stoka sitnog zuba? Jako jednostavno. Pogledaš prvo sebe i svoj život, pa uguglaš ovog lika što je pregazio nesretnu ženu. Pa ti izbaci nabildan dosje taman ko što je on sam. Propucavanja, sačekuše, reketiranja. Dodaj na to smrt mlade žene i jučerašnje puštanje na slobodu.
Eto, zašto si ti, šutljivi čovječe, stoka sitnog zuba. Jer si dozvolio i ozakonio krkanluk svojim mirenjem. Jer poštuješ porezne institucije u ovom do kosti pokradenom sustavu, plaćaš račune redovno dok veliki kradu milijune cerekajući ti se u facu, paziš na prometne znakove, pozdravljaš starije ljude u prolazu i živiš pošteno davno umrlu ljudskost u zemlji u kojoj ništa ljudsko više ne postoji. S druge strane, s glavom tvoje djece i najmilijih po ulicama se igraju lokalne kabadahije kojima nitko ništa ne može. A ti i dalje šutiš. I plaćaš kazne, i plaćaš račune, plaćom koja ne dolazi. Jer si oduvijek naučen da se živi po redu, obrazu i propisu.
Hava je imala dvije kćerke od četiri godine i četiri mjeseca. Tek četiri godine i četiri mjeseca su malene djevojčice imale svoju majku. Ostaju im samo u to malo vremena natiskane nasmijane uspomene i uplakane tatine oči. Oči koje samo čeznu pravdu, čija bol boli čak i ovako preko ekrana, oči koje su naučene onom redu, obrazu i propisu.
Možda negdje i nekad. U državi gdje je udarna i najvažnija vijest svih medija da nesretni članovi troglavog Predsjedništva moraju naručiti hranu dostavom jer ne radi njihov ubogi restorančić, a bahati vozač se pušta isti dan nakon što je ubio mladu ženu i to prolazi sasvim tiho i neopaženo, može se reći samo glasno i užasnuto ona didova – “Jebem ti zemlju!”
