Porodični biznis Lijanovići su pokrenuli u Širokom Brijegu sada već davne 1983. godine. Stari Lijan, odnosno otac Stipe otvorio je tada svoju prvu mesnicu a godinu poslije još jednu u Mostaru Sve do početka rata, 1992. godine bila je to sva imovina Lijanovića koja će naprasno, preko noći početi rasti.
Politička preporuka HDZ-a, i to iz Zagreba, te 92’ godine omogućila im je da budu ekskluzivni dobavljači mesa za jedinice Hrvatskog vijeća odbrane. Meso se tada prodavalo po višestruko većim cijenama. Ratni profiteri Lijanovići tada su otvorili vlastitu tvornicu za proizvodnju mesa, i to u jeku najžešćih ratnih sukoba 1993. godine.
Uz povlašteni položaj na tržištu takozvane „Herceg-Bosne“ i jake političke veze u HDZ-u, Lijanovići su u poslijeratnim godinama značajno proširili svoje porodično carstvo: auto-kuće, benzinske pumpe, shoping-centre, poljoprivredna dobra. No, i pored silnog bogatstva nikada nisu uspjeli raditi pošteno. “Siva ekonomija” bio je jedini teren na kojem su se odlično snalazili.
Upravo takav način poslovanja, koštao ih je prije nekoliko godina optužbi za višemilionske utaje poreza. No, tada su uspjeli izdejvstvovati (ko zna kako)oslobađajujuću presudu u procesu koji se vodio protiv njih.
Iako su tada izbjegli “ruku pravde”, Tužilaštvo BiH se nastavilo baviti njihovim poslovanjem što je rezultiralo današnjim hapšenjima.
