Pozorište je, i pored toga što je kao grana umjetnosti gotovo na aparatima i održava se vještačkim disanjem, i dalje mjesto gdje se mogu čuti neke misli i ideje koje iole mislećeg čovjeka mogu da potaknu na neku vrstu promjene, bar unutar njegovog intimnog kruga – istaknuo je režiser Marko Misirača u razgovoru za Fenu, govoreći o značaju i ulozi pozorišta u buđenju svijesti i davanju glasa javnosti.
On smatra da “već i vrapci na grani znaju” kako oni koji se bave pozorištem ne mogu mijenjati svijet ali mogu svijest, dodavši da “ako jedan gledalac izađe bar djelimično promijenjen, oplemenjen nakon neke predstave i to nam je dovoljno”.
Predstava “Sabirni centar” u režiji Marka Misirače, rađena u koprodukciji Narodnog pozorišta Republike Srpske i Pozorišta Prijedor, odlukom Stručnog žirija proglašena je za najbolju predstavu u cjelini ovogodišnjih 37. Pozorišnih/Kazališnih igara Bosne i Hercegovine u Jajcu. Dramaturgu Ivanu Velisavljeviću pripala je nagrada za najbolju dramaturgiju za tu predstavu, dok je Jelena Vidović dobila nagradu za najbolju kostimografiju u istoj predstavi.
Misirača podvlači da mu je “Sabirni centar” Dušana Kovačevića predstavljao pozorišni izazov prije svega u nekom estetskom smislu (kao metafizička priča o spoju svijeta živih i mrtvih, i uopšte kao umjetničko uprizorenje takve teme), naglasivši da je ovaj tekst u svom “zemaljskom” prikazu itekako aktuelan, bogat i slojevit. Podsjeća da je Kovačević ovu priču pisao početkom 80-ih prošlog vijeka i kao i svaki veliki umjetnik negdje predosjećao nadolazeći haos i raspadanje zemlje, ljudi, sistema vrijednosti i svega ostalog što se raslojavalo od 1990-ih naovamo i što se, dodaje, i dalje raspada.
– U našoj predstavi radnja komada smještena je u 1990. godinu i u Banju Luku. U duhu sveopšteg revizionizma i opšte ideološke pogubljenosti naših lidera koji jednog dana podižu spomenik Mustafi Busuladžiću ili Urošu Drenoviću, a onda se sutradan zaklinju nad tekovinama NOB-a, vratili smo se u bližu prošlost, pred sam raspad SFRJ i pokušali da, kroz ideju profesora istorije o stvaranju Gradskog muzeja narodne revolucije u želji da očuva tekovine NOB-a (jedna prilično suluda i naivna ideja u predvečerje rata u Hrvatskoj i BiH), lociramo kad je i kako počelo ludilo na ovim prostorima i kako se razvijalo – istaknuo je on.
Podvlači da mu je zanimljivo što se, bez svjesne namjere, nametnulo da ova predstava, smještena u banjalučki milje, može biti svojevrsni “prequel” predstavi “Sinovi umiru prvi” što govori post-festum o posljedicama ludila koje ljudi na ovim prostorima nakon rata žive.
Na pitanje da li će u nekoj budućnosti postojati motiv za neko novo čitanje “Sabirnog centra”, nešto što bi generacije koje dolaze željele sačuvati od zaborava i ignorisanja Misirača smatra da takva vrsta paralele neće biti moguća u narednih 20-30 godina.
– Živimo u vremenu koga treba da se stidimo i koje će u istoriji ostati zabilježeno kao jedno sramno vrijeme u kome smo dozvolili da nam pljačkaši, mediokriteti i partijski poslušnici vode ove male, nesrećne i raspale države u kojima živimo nakon raspada Jugoslavije. Ovo govorim bez želje da po svaku cijenu veličam neku prošlost koje čak nisam ni bio dio u pravom smislu te riječi, ali kada pogledate da je prošlo više od 20 godina od završetka rata i da mi sada živimo gore nego te 1995-96, gore u duhovnom i u materijalnom smislu, da su na vlasti u svim ovim državama maltene isti oni ljudi koji su huškali i pozivali na rat (ako ne bukvalno isti, a onda njihovi pravi i duhovni nasljednici), a s druge strane imamo takav “odliv” stanovništva na svakodnevnoj bazi, jasno je svima o čemu pričamo. Ne znam čega ćemo se sjećati za 20-30 godina ali svakako nećemo imati baš mnogo lijepog da se sjećamo – podvukao je.
Govoreći o Igrama u Jajcu na kojim je u takmičarskom programu učestvovao tri puta i sva tri iz Jajca zajedno sa članovima ansambla i saradnicima odlazio s nagradama, Misirača navodi da se sticajem okolnosti zbližio sa ovim Festivalom i ljudima koji ga vode i uvijek se raduje kada dolazi u Jajce na Igre. Podsjeća da mu je bila posebna čast biti član stručnog žirija i selektor Igara, a kvalitet i uspjeh predstava “Djelidba” Skendera Kulenovića koje je radio u Pozorištu Prijedor i “Sinovi umiru prvi” Mate Matišića koju je radio u Narodnom pozorištu Republike Srpske u Banjoj Luci upravo se potvrdio na ovom Festivalu.
– Nadam se da ću i u godinama koje dolaze biti prisutan na ovim susretima svih profesionalnih pozorišnih kuća iz BiH i viđati drage prijatelje iz Jajca, Sarajeva, Tuzle, Zenice, Mostara – naglasio je.
Kada je riječ o novim prestavama, Misirača podvlači da je zasad izvjesna premijera predstave “Ničiji sin”, jednog od tri komada iz “Posmrtne trilogije” Mate Matišića u Beogradskom dramskom pozorištu, krajem septembra ove godine.
– To će biti prvo izvođenje nekog komada ovog sjajnog hrvatskog dramskog pisca u Beogradu što me posebno raduje, te sam zahvalan upravi Beogradskog dramskog pozorišta i direktoru Slobodanu Ćustiću na tome – navodi na kraju razgovora za Fenu.
Marko Misirača rođen je 1985. godine (Prilep, Makedonija). Diplomirao je pozorišnu i radio režiju na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu 2010. Režirao je u Ateljeu 212, Zvezdara teatru, Pozorištu “Slavija” (Beograd), Knjaževsko-srpskom teatru (Kragujevac), Narodnom pozorištu (Sarajevo), Narodnom pozorištu Republike Srpske (Banja Luka), Pozorištu Prijedor, Bosanskom narodnom pozorištu (Zenica).
Za režiju predstave “Djelidba” Skendera Kulenovića (Pozorište Prijedor) nagrađen je na Pozorišnim/Kazališnim igrama BiH u Jajcu, predstave “Sinovi umiru prvi” Mate Matišića (NP RS, Banja Luka) nagrađen je na Teatar festu u Doboju, Pozorišnim/kazališnim igrama BiH u Jajcu i Susretima pozorišta/kazališta BiH u Brčkom. Radio je kao asistent režije na filmu i u teatru rediteljima Dejanu Mijaču, Goranu Markoviću, Bobanu Skerliću, Dejanu Zečeviću…
Živi u Beogradu. Trenutno je kućni reditelj Knjaževsko-srpskog teatra u Kragujevcu.
