Analiza jedne popularne čestitke od šest rečenica, od kojih nula ima veze s povijesnim činjenicama
Prije svega, 6. 4. nije rođendan Sarajeva. Ovaj datum se odnosi na noviju povijest grada i 1945. godinu kada je grad oslobođen. Tradicionalno se ovaj datum doživljava kao dan svih Sarajlija, ali Sarajevo je mnogo starije od 1945. godine. Naziv najveće nagrade grada Sarajeva u sebi nosi ovaj datum. Na ovom prostoru su bile lokacije koje datiraju iz neolitika, Desidijati su se ovdje kretali u antičkom periodu (blizu je Breza iz koje je čuveni Baton), Rimljani su osnovali Aquae S (današnja Ilidža), u srednjevjekovnom periodu ovdje je bila Vrhbosna, utvrda Hodidjed, Dubrovnik pored Ilijaša, stećci na Hreši, a infrastrukturu „Saray ovasi“ je u XV stoljeću osnovao Ishak beg Isaković. Obzirom da se spominje „556. rođendan“ misli se na taj period. Ishak beg nije računao vrijeme po ovom kalendaru, to sigurno nije bio 6. 4. niti postoji „dekret“ pod tim datumom, a svakako treba napomenuti da je promjena kalendara bila tek krajem XVI stoljeća, tako da 6. 4. po „Gregorijanskom kalendaru“ sigurno nije rođendan grada.
Primjerice, Temišvar u Rumunjskoj je dobio tramvaj 1867, pušten u promet u čast nastanka Dvojne monarhije. To je regija Erdelj (Transilvanija) koja je pripadala Mađarima. U Sarajevu je tramvaj počeo sa radom 1884., a njegova „električna verzija“ 1895. godine. Jedino u čemu Zagreb „kasni“ je uvođenje električnog tramvaja koje se tamo desilo 1910. godine. Sama tvrtka ZET je nastala davne 1891. godine. Dakle, tvrdnja da je Sarajevo imalo tramvaj 100 godina prije Zagreba je apsolutno pogrešna. I nepotrebna.
Antički grad Singidunum (Beograd) je imao vodovod još u keltskom periodu, ali iz novije povijesti se izdvaja pravljenje vodovoda od strane Osmanlija u XVII i Habsburgovaca u XVIII stoljeću. Moderni vodovod industrijskog perioda Beograd dobija 1892. godine, a to je period nastanka i modernog vodovoda u Sarajevu. Gdje je uopće pisac čestitke gradu našao podatak da je vodovod u Beogradu kasnio 100 godina u odnosu na Sarajevo? Zbog čega je to bitno?
Sigurno se valcer nije plesao samo u Beču i Sarajevu. Valcer je nastao od njemačkog glagola „walzen“ (okretati) i bio je segment kulture brojnih stanovnika. Bukvalni je bio oblika „kola“ i ples seljaka na Alpama, dok ga buržuji Austrije nisu modificirali. On se plesao u svakom prostoru gdje je Austrija imala politički i kulturološki utjecaj. Čak i u prostoru današnje zapadne Ukrajine gdje je grad Lavov.
Umjesto da se pisac čestitke hvali „poliglotijom“ koju imamo u „jeziku trgovine“, on nam kaže kako je samo Sarajevo imalo Baščaršiju. Sam pojam „baša“ znači glava, muslimani predaju tazije (sućut) izrazom „bašam sag olsun“ (nek ti je zdravo glava), titula „paša“ dolazi od izraza za „glavu“, a sigurno je svaki grad imao svoju „glavnu pijacu“. Zanimljivo da se u Sarajevu koriste izrazi „pijaca“, „Mark(et-H)ale“, „čaršija“, „trgovina“ koji su gotovo sinonimi. Eto, takvo bogatstvo povijesti se ne iskoristi u čestitanju nego nepotrebna želja da se bude „jedinstven“.
Obrazovanje je zakazalo
Dio teksta koji kaže da je samo Sarajevo „očuvalo sve vrijednosti svih vjera“ je zaista apsolutno nepotreban. Brojni gradovi su bili dodir različitih kultura. Možda se najmanje spominje, i najmanji po broju stanovnika danas, čuveni Toledo u Španjolskoj. Ali svakako u globalizaciji i ekonomije i kulture granice su sve blijeđe. I tako treba biti jer su najveće granice u glavama ljudi.
Upravo su edukacija i obrazovanje najviše zakazali pa se dešavaju ovakve stvari. Umjesto smotri i takmičenja učenika povodom Dana grada, mi imamo dominaciju „šerovanih“ čestitki putem društvenih mreža koje ne pokazuju stvarne činjenice i ne odgovaraju istini. Samo učenje činjenica, edukacija, emisije, kvizovi, razvijanje kritičkog stava kod učenika (i odraslih) će nam omogućiti bolju spoznaju.
Sarajevo treba da širi svoju kulturu pričom o „Damasku sjevera“ i muvekitima, o postojanju vremena „a la Turca“ i Sahat kuli sa satom iz Londona, o Hodidjedu i Vrhbosni, sa učenjem o djelima Witeka i Paržika, Brauna i Fridriha Kacera, o kombiniranju stilova urbane gradnje, o nazivima naselja i mostova, o esnafskim ulicama i poliglotiji u osnovnoj komunikaciji, o sebiljima i konacima, o aščinicama i kandiljima, o svojim kapijama i maltama, o ljudima raznih kultura i tradicija, o jelima koji su kombinacija i štrudle i baklave, i ćevapa i musake…
Vjerovatno bi svi vi imali šta napisati o Sarajevu. Sve te segmente kulture, tradicije, bogate povijesti i geografije, treba čuvati i time se „hvaliti“. Ali ne natjecateljski i komparativno. Nego onako kako mi to najbolje znamo. Kroz osmijeh. Više očiju nego usana…
Vedran Zubić, Prometej.ba
