Nalazeći se na životnoj prekretnici, sa nedostatkom preciznog plana kako i gdje graditi svoju budućnost, Alisa Mujkanović sasvim slučajno u sebi otkriva sakriveni talenat, a potom i želju da se izgradi kao uspješna kreatorica i već poznata poduzetnica.
Praveći od vune asesoare, igračke, prostirke i sve što joj se pojavi kao inspiracija, Alisino ime je postalo poznato širom naše zemlje, ali i van granica Bosne i Hercegovine.
Poklanjajući dio sebe svakom unikatu koji je napravila, ova mlada umjetnica iz Visokog svoje radove brendirala je pod nazivom „Bogda rukotvorine“.
“Moja majka je uvijek bila u nekim krpicama. Stalno je nešto plela, šila ili heklala i kroz taj hobi pronalazila svoj smiraj i način da se opusti. Gledajući mene zabrinutu, predložila mi je da i ja probam neku od njenih metoda opuštanja. Poslušala sam je i korak po korak otkrila sam da tkanje u meni budi kreativnost i želju da stalno nešto pravim i kombinujem” – prisjetila se Alisa svojih početaka i priznala da, iako je rasla u domu gdje su rukotvorine bile dio svakodnevnice, u djetinjstvu nije pokazivala interes za mamin hobi.
Za rad sa vunom se posebno počela raspitivati kada je pročitala oglas da jedan čovjek u Vlasenici poklanja dvije tone vune.
“Počela sam istraživati gdje ide sva ta vuna u Bosni i Hercegovini i za šta je sve dobra, te otkrila jednu sasvim novu dimenziju o kvaliteti i značaju ove sirovine, koliko je dobra i zdrava” – pojašnjava sagovornica ističući samo neke od kvaliteta vune kao što su činjenice da je dobar termoizolator i da posjeduje antialergena svojstva.
Puna elana i želje za novim istraživanjima, Alisa je počela ulagati sve više vremena u svoju edukaciju savladavajući i tehnike češljanja, prerade i farbanja vune, kao i izrade rukotvorina prema vlatitim inspiracijama i željama kupaca.
Kao i svaki početak, tako je i Alisin put do uspjeha imao svoje uspone i padove, ali su je njen vlastiti rad i zalaganje vraćali na pravi put.
“Bilo je i dana kada mi ništa nije polazilo za rukom, kada sam se pitala treba li meni ovo i kada mi se javljala želja da odustanem”, iskreno govori Alisa, a onda je sa velikim osmjehom i žarom u očima navela da su je u takvim situacijama pohvale zadovoljnih mušterija i nove narudžbe u tren oka vodile za tkalački stroj gdje bi tokom stvaranje jedne, nastajale brojne inspiracije za nove kreacije.
Pokazujući zadovoljno mnoštvo svojih rukotvorina navela je da su mnoge, slične izloženim, pronašle put i do mušterija van granica naše zemlje. Na pitanje koji joj je od assesoara najdraži, bez puno razmišljanja uzela je u ruku jednu od ovčica, kojih je u atelju bilo na sve strane, u različitim veličinama i dekoracijama.
“Ovčica je nastala kao dio moje želje da se zahvalim mušterijama koji su pravili velike narudžbe, a na kraju se nametnula kao jedan od bosanskih suvenira” – govori i dodaje kako joj je za izradu jedne ovčice potrebno oko tri sata.
Posao sam po sebi uzima jako puno vremena. Samo priprema vune koja podrazumijeva češljanje, farbanje, sušenje i opet češljanje je dugotrajan proces nakon kojeg dolazi lakši, ljepši i kreativniji dio.
“Ovaj posao je jako zahtjevan, ali istovremeno i interesantan i opuštajući” – naglasila je Alisa i dodala kako nakon sedam godina intenzivnog učenja, istraživanja i rada ne osjeća ni najmanji umor. Naprotiv, iz dana u dan sve je veća želja da u svaku novu kreaciju ugradi bogdu sebe i svoje ljubavi.
Autorica: Tanja Cerić
