Na jučerašnjoj sjednici Skupštine Kantona Sarajevo se raspravljalo o dodjeli priznanja Kantona za 2023. godinu.
Tri imena su privula najveću pažnju, te su pokazala ponovno duboka neslaganja unutar sarajevske koalicije “Trojka”.
To su prijedlozi predsjedavajućeg Skupštine Elvedina Okerića (NiP) da plakete dobiju Mustafa Cerić te, posthumno, Muamer Zukorlić i Hasan Čengić.
Rahmetli Zukorlić je predložen za priznanje za, kako je navedeno u prijedlogu, “nemjerljiv doprinos u afirmaciji Bošnjaka u oblastima vjere, kulture i obrazovanja, kao i za promociju i razvoj dijaloga, te procesa pomirenja”.
Okerić je potpisan i pod prijedlog da plaketu posthumno dobije Čengić. Kao razlog je naveden nemjerljiv doprinos u odbrani države Bosne i Hercegovine.
Isti je predlagač i za plaketu Ceriću.
Prema Okeriću, plaketa bi se trebala Ceriću dodijeliti “za izuzetan doprinos i višedecenijsko zalaganje za dijalog i toleranciju, te uspjehe u međureligijskom, kulturnom i društvenom djelovanju u Bosni i Hercegovini i svijetu”.
Ipak, Skupština KS nije usvojila odluku Odbora za javna priznanja Kantona Sarajevo. Prije glasanja o ovoj tački dnevnog reda, SDP je tražio da se za svakog kandidata glasa posebno, što nije usvojeno.
O ovoj ali i drugim temama smo razgovarali sa dr. Cerićem.
SOURCE: Kako biste opisali momenat u kojem se trenutno nalaze Bošnjaci, može li se reći da je historijski i na neki način odlučujući kao što posljednjih mjeseci možemo čuti u javnom eteru?
Cerić: Povijesno, Bosna i Dobri Bošnjani su navijek bili i ostali u Šekspirovom pitanju: „To be, or not to be“ („Biti ili ne biti“). I navijek su birali „biti“ umjesto „ne biti“ ovdje i sada bez obzira na sve, bez obzira na sve scile i haridbe.
A u Bosni se povijest ponavlja kao smjena dana i noći. Nakon kraćeg ili dužeg bijelog dana, dolazi kraća ili duža crna noć, koja nije nikad nadživjela bijeli bosanski dan
Kako nekada tako i sada. Austrijski princ Eugen Savojski je 1697. godine harao i palio po Bosni da bi na kraju šeher Sarajevo pretvorio u prah i pepeo. Mislilo se da je s time Bosni došao kraj, da joj neće osvanuti novi dan slobode.
Nije li to isto ponovio 1992. godine i Radovan Karadžić uz udruženu zločinačku pomoć Mate Boban? Harao je i palio po Bosni, držeći šerher Sarajevo pod vatrenom opsadom 1425 dana i noći? Mislilo se, također, da je s Bosno gotovo, da joj neće svanuti novi dan slobode.
No, četiri decenije kasnije od Savojske paljevine Sarajeva, tačnije 1737. godine Bošnjaci – muslimani, katolici i pravoslavci, su se kao Feniks iz pepela podigli da bi u Banjoj Luci izvojevali jednu od najvećih povijesnih pobjeda nad moćnom austrijskom vojskom unatoč poruci sa Porte u Istanbulu da se „ne talasa protiv Austrije“. Ova bosanska pobjeda je determinirala povijesne granice bosanske države na Savi takozvanim Beogradskim mirovnim sporazumom 1739. godine. AVNOJ i ZAVNOBiH su to samo potvrdili jer drugačije nije moglo ni biti. To je bilo nekada.
A sada je nakon tri decenije jasno da je Karadžić osuđen na doživotnu robiju za genocid nad Bošnjacima/Bosancima, a Boban je završio na smetlištu bosanske povijesti. Bosna se, napose Sarajevo, kao Feniks iz pepela diže.
Tako ja vidim zajedničku izjavu članova Predsjedništva države Bosne i Hercegovine Željka Komšića i Denisa Bećirovića, kojima su se pridružili čelnici parlamentarnih stranaka Bakir Izetbegović (SDA), Nermin Nikšić (SDP), Elmedin Konaković (NiP), Edin Forto (Naša stranka), Nermin Ogrešević (NES) i Semir Efendić(SBiH) u vezi pitanja neotuđivosti državne imovine.
Ovaj zajednički probosanski poduhvat bosanskih političkih lidera podsjeća na poduhvat bosanskog vezira Ali-paše Hećimovića kada je, bez znanja Istambulske Porte, u Travnik pozvao najutjecajnije ličnosti iz 32 kadiluka (kantona) kakao bi im pružio priliku da donesu odluku o odbrani Bosne u Banjoj Luci. To Vijeće bosanskih mudrih i hrabrih glava donijelo je jednodušnu odluku: “Mi ćemo žrtvovati i glavu i dušu protiv neprijatelja, ma gdje se pojavio”.
Nije li danas Bosna u istoj situaciji, a to je da se u Banjoj Luci brani ne od Austriji, već od Srbije, koja pokušava da preko Banja Luke zavlada Bosnom? Ne njenim dijelom Er-Es, već cijelom Bosnom. To je cilj Srbije na čelu sa Aleksandrom Vučićem, kao što je bio i cilj Austrije na čelu sa kraljem Karlom IV. Karlo VI. (1711-1740).
Nije li vrijeme danas, kao što je bilo i nekada, da se današnji bosanski „begovi“ , „veziri“ i „paše“ ujedine u zajedničkom otporu protiv dušmana Bosne, koji bi da je dijele po nacionalnom i vjerskom šavu što nikad nije niti će ikad proći u Bosni, koja je po svojoj praiskonskoj naravi anti-fašistička i anti- aparthejdaska?
Jeste! Danas je vrijeme da Vijeće bosanskih hrabrih i mudrih glava donese jednodušnu odluku: “Mi ćemo žrtvovati i glavu i dušu protiv neprijatelja, ma gdje se pojavio”. Unatoč porukama iz današnje Briselske i Vašingtonske Porte da se „ne talasa“ protiv onih, koji svakodnevno talasaju o nestanku Bosne i Bošnjaka.
Izjava članova Predsjedništva bosanske države i čelnika parlamentarnih strana pokazala je da je to moguće.
SOURCE: Predsjednik RS-a Milorad Dodik ponovo najavljuje secesiju, ovaj put iz Beograda. Najavio je prije toga i napuštanje bh. institucija. Imaju li Bošnjaci uopšte lidera koji bi ih ujedinio i stao ispred njih u slučaju najcrnjeg scenarija?
Cerić: Nije ovdje riječ o lideru, već je riječ o sveobuhvatnom bosanskom političkom konceptu i legitimnom bosanskom državnom cilju, a to je moderna, građanska, sekularna, demokratska bosanska država, gdje vlada pravilo „jedan čovjek, jedan glas“ i gdje ljudi vide i osjećaju vladavinu prava u svakodnevnom životu.
Ljude treba okupljati oko zajedničke bosanske civilizacijske ideje i zajedničkog bosanskog državnog cilja, a ne oko jedne ili više osoba, koje nemaju ni ideju ni cilj, već političku ili ekonomsku moć, koja im zamagljuje vid u stvarni život čovjeka. Naravno, ništa u ljudskoj povijesni ne nastaje bez čovjeka, ali ništa u ljudskoj povijesni ni ne traje bez institucije, u koju je čovjek ugradio jasnu ideju i naznačio jasan cilj prema hodu unaprijed, a ne unazad, jer Svevišnji Bog je čovjeku stvorio oči na čelu a ne na potiljku.
Svakodnevno nadmudrivanje i nadglasavanje sa Miloradom Dodikom nije put kojim treba ići. Dodik je vješt manipulator. On je klasični reketaš u smislu ucjena sa maksimalnim zahtjevima da bi u Bosni dobio najviše od onoga što mu ne pripada, posebno u pogledu političke moći i ekonomske dobiti. Dodik blefira oko secesije da bi svoje protivnike u Er-Esu testirao i izluđivao, a probosanske političare ucjenjivao na način da ponavlja „ili mi dajte to što mi ne pripada ili ću proglasiti otcjepljenje RS“. Dodik nije baš hrabar kako se predstavlja, niti je baš kukavica kako ga neki žele vidjeti. Dodik je jednostavno hazardni igrač, koji udara na gol iz svih pravaca. On ne obraća pažnju na zvižduk studije, niti ga u njegovom naletu zaustavlja žuti ili crveni karton. Dodik trči ponekad ni sam ne zna gdje, ali je, zasigurno, svjestan da mu se približava posljednji nečasni krug trčanja, kojeg je otrčao i Radovan Karadžić.
Nije isključivo da “Federacija” uskoro postane kao nekada zapadna a Er-Es istočna Njemačka u financijskom i kulturnom smislu, ali bez Berlinskog fizičkog zida.
SOURCE: Mogu li se Bošnjaci na ikoga osloniti, prema Vašem mišljenju? Imaju li prijatelje bilo to na Istoku ili Zapadu? Nedavno je i reis Kavazović kazao da mu je bivši visoki predstavnik Valentin Inzko poručio da se Bošnjaci mogu osloniti samo na sebe.
Cerić: Bošnjaci se mogu osloniti prije svega na Svevišnjeg Allaha, kao i uvijek dosada. Pa onda na sâmi sebe. Zar su Bošnjaci mogli preživjeti sve povijesne scile i haridbe da se nisu oslanjali na Boga i sâmi sebe?
Nema ni nacije ni države na svijetu koja je nastala, koja je opstala i koja se civilizacijski i kulturno razvila intervencijom izvana. Sve nacije i države nastaju, opstaju i razvijaju se sâme po sebi, crpeći energiju iz vlastitog duhovnog, intelektualnog, kulturnog i civilizacijskog nadahnuća, koje prositiče iz naravi i karaktera samog bića nacije, koja potrebuje državu kako bi razvijala svoje jezičke i kulturne vrijednosti. Jer naciju ne pravi državu, već država pravi naciju. To je ono što Bošnjaci moraju znati. Država je okvir u kojem nacija ima svoju duhovnu, nacionalnu, jezičku i kulturnu sigurnost.
Naravno, jedna od osnovnih karakteristika zrele nacije je da razvija prijateljstva i suradnju sa drugim nacijama i državama ne zato da njima povjerava svoju sudbinu, već zato da kroz prijateljstva i suradnja jača svoju poziciju u međunarodnim odnosima.
SOURCE: Vaše ime kao potencijalnog dobitnika Plakete Kantona Ssarajevo je izazvalo dosta polemike na društvenim mrežama, ali i na neki način raskol u koaliciji “Trojka”. Prvenstveno su Naša stranka i SDP bili protiv. Kako to komentarišete?
Cerić: Nisam razočaran, jer sam predosjećao da je to bila „aprilska šala“ u Ramazanu. Ali, zahvalan sam Elvedinu Okeriću iz NiP-a što je pokrenuo tu inicijativu, razlikujući da bude preglasan i postiđen od strane „Njihove stranke“ i SDP-a.
Nije bilo očekivati da Edin Forto, koji se ničega ne stidi zato što nije Bošnjak, posthumno podrži Bošnjake poput Hasana Čengića i Muamera Zukurlića, jer su suviše bili aktivni na promociji Bosne i Bošnjaka, kojima Forto „po defaultu“ ne pripada, pa da im se za to oda priznanje Sarajeva.
Sebe ne ubrajam u važne osobe, koje zaslužuju pažnju i priznanje Edina Forte i kompanije jer sam musliman i Bošnjak a uz to i dobitnik velikih međunarodnih priznaje poput UNECO-ve nagrade za mir 2003., koju su dobili, između ostalih, Nelson Mandela i Jasar Arafat. Teško bi prihvatili glasaći „Njihove stranke“ da Sarajevo, kojim trenutno vlada Edin Forto i ostali, dodijeli reisu-l-ulemi u Bošnjaka priznanje, koje „po defaultu“ pripada njihovim jaranima. A pravo da vam kažem ne bi ni meni bila neka čast da su Forte iz „Njihove stranke“ glasali za to priznanje iako sam, moram priznati, na posljednjim izborima glasao za Sabinu Ćudić, kao pojedinačnog kandidata, želeći tima izaći iz šinjela uskog ideološkog okvira i htijući testirati moju političku širinu u tjeskobi političkih ideoloških linija lišenih patriotske i nacionalno-državne odgovornosti. I nisam pogriješio jer Sabina Ćudić je vrijedna političarka, ali joj ne valja političko društvo.
A što se tiče SDP-a, jasno je da je pravi i prvi ideolog u toj stranci Vojin Mijatović, koji vrši navigaciju Nermina Nikšića, posebno kada se radi o selekciji dobrih i loših Bošnjaka na temelju njihove „radikalne“ nacionalne i vjerske orijentacije, jer „Da svane dana“ treba ugasiti mračne ljude, poput nas koji ne baštinimo „relaksaciju“ odnosa sa baštinicima srpskog genocida i hrvatskog UZP-ea. A to su upravo radili preobučeni četnici u partizane ili komuniste, koji su mahom uživali status „prvoboraca“ iz Drugog svjetskog rata. E zbog njih se nisu smjele dizati tenzije u bivšoj Jugoslaviji pričom o njihovim zločinima nad muslimanima – Bošnjacima. Taj isti obrazac jeftine „političke relaksacije“ danas primjenjuje SDP, na čelu „Trojke“ ili „Šestorke“. Stoga, nije bilo očekivati da SDP glasa za priznanje ljudima, koji bi mogli podići tenzije i pokvariti „političku relaksaciju“ sa baštinicima negacije srpskog genocida i hrvatskog UZP.
Ako se ima na umu da je Nermin Nikšić, SDP, pustio niz vodu jednog Bogića Bogićević, onda je bilo za očekivati da se odbije priznanje ljudima koji nisu u Nikšićevom primitivnoj i prizemnoj naravi.
Ako me pitate kako se osjećam nakon jučerašnjeg knockdowna u Skupštini KS, mogu vam reći da se osjećam, bez namjere asocijacije na bilo koga, kao Husejn Kapetan Gradaščević, kojeg je, nakon uspješne bitke na Kosovu, izdao Smail-aga Čengić. Zbog toga se kapetan Gradaščević morao predati Austrijancima, koji su ga prodali Turcima, koji su mu pripremili svileni gajtan.
E, baš tako, nakon uspješne bitke za Bosnu i Sarajevo, osjećam se ponosno, ali izdano s tim što nemam namjeru da se predajem ikome, već imam namjeru da se treniran da budem spreman, ako Bog da, za novu odbranu Bosne i Sarajeva ako zatreba.
U svakom slučaju dozvolite mi na kraju da vama i vašim čitateljima čestitam Bajram:
Bajram šerif mubarek olsun!
Novinar: Ajdin Balićevac
