Njihova tišina bila je glasnija od svih govora, oštrija od svih sablji, dublja od svih knjiga – tim riječima bivši reisul-ulema dr. Mustafa-ef. Cerić evocirao je sjećanje na prvu kolektivnu dženazu u Memorijalnom centru Srebrenica u Potočarima, klanjanu 2003. za 600 žrtava genocida u Srebrenici.
Bila ja to dženaza s najvećim brojem tabuta ikad klanjana u novijoj histroiji Bosne i Hercegovine.
Ukupano 969 žrtava 2003. godine
Te, 2003., ukopano je ukupno 969 žrtava – 600 u martu, u julu 282 i u septembru iste godine 87 žrtava.
Prva dženaza žrtvama genocida u Srebrenici klanjana je 11. jula 1997. u Ravnama kod Kladnja, gdje je pred više od 3.000 ljudi, pod sloganom “Ne zaboravimo mrtve, mislimo na žive“, klanjana dženaza-namaz u odsustvu za sve ubijene.
I tu, kako i prvu kolektivnu dženazu u Potočarima, predvodio je tadašnji reisul-ulema Cerić, koji je ovu funkciju obnašao od 1993. do 2012.
– Tog dana nebo nad Bosnom nije padalo – ono je šutjelo. Šutjelo kao što šuti roditelj nad mezarom djeteta, kao što šuti narod nad vlastitim bolom, kao što šuti duša kad više nema riječi, jer su sve rečene kroz jecaje, suze i dove. Bila je to prva dženaza u Potočarima. Šest stotina tabuta. Šest stotina života. Šest stotina svjedočanstava da se može umrijeti, ali se ne može biti poražen. U Potočarima, u dolini bola i svetosti, stajao sam, ne kao poglavar, nego kao sluga bosanskih šehida, da svjedočim, da izgovorim ono što se ne može izgovoriti riječima, nego samo dovom i aminom. Jer, to nije bila samo dženaza, to je bio mimohod šehida, povratak duša koje nisu našle pravdu na zemlji, ali su svojim tijelima ispisale zavjet neba – priča efendija Cerić.
Nije gledao samo kosti
U tabutima, kaže, nije gledao samo kosti, gledao je sam kurban, žrtvu.
– Gledao sam Ismaila, sina Ibrahimova, koji leži spreman za oštricu. Ali, u toj spremnosti ne leži poraz, nego ulazak u vječnost. Jer, kao što je Ibrahim, a. s., bio spreman na žrtvu u ime pokornosti Bogu za viši cilj, tako su sinovi Bosne bili spremni položili svoju šehidsku krv, ne da bi nestali, već da bi trajali. Ta šutnja nije nemoć, to je božanski govor kroz tišinu. U toj tišini leži svetost srebreničkog duha. Duh koji ne traži osvetu, nego pamćenje. Ne kliče mržnji, nego poziva na budnost. Ne želi smrt, ali ni pred kim ne kleči, osim pred Gospodarom svjetova – kazuje Cerić.
U Srebrenici, dodaje, nismo izgubili ljude, nego je Bosna dobila braću s kojom se ne rastaje.
Jer, kako je poručio, oni nisu umirali da bi nestali, nego su umirali da bi njihovo sjećanje živjelo u nama, da bismo mi živjeli dostojni njih.
– Taj dan u Potočarima, dok sam klanjao dženazu, dova je bila više od obreda – bila je vasijjet. Poruka Bošnjacima je da nikada više ne smiju živjeti pognute glave, jer iza svakog preživjelog stoji jedan tabut koji mu je dao ime, čast i amanet. Neka se zna: Srebrenica nije samo tragedija – ona je sveti zavjet. Bosanski šehidi su potpisali amanet da se Bošnjak nikad više ne boji nikoga, osim Boga, i da se pravda ne moli – ona se živi, čuva i prenosi. Kao reisul-ulema, nisam ja predvodio dženazu-namaz njima. Oni su predvodili mene. Njihova tišina bila je glasnija od svih govora, oštrija od svih sablji, dublja od svih knjiga. Stoga, neka znaju oni što dolaze – djeca i unuci onih što su šaptom ubijeni: u Potočarima nije mezarje, nego akademija savjesti. To nije mjesto gdje smrt počiva – to je mjesto gdje istina stoji uspravno, tiha i nepobjediva – istakao je ef. Cerić.
U Potočarima, dodaje, učimo da istina nema rok trajanja i da pravda nije mrtva dok god ima onih koji je nose kao emanet.
– Neka svako dijete koje prođe tim bijelim nišanima zna: ovdje nisu ubijeni Bošnjaci – ovdje su ubijeni ljudi jer su bili Bošnjaci. A to se ne smije ponoviti. Nikada. Nikome. Naši bosanski šehidi nisu umrli da ih oplakujemo zauvijek. Oni su šehidi da nas probude, da nas oblikuju. Oni nisu tražili da im podižemo spomenike, već da mi budemo njihovi spomenici – svojim ponašanjem, obrazom i stavom. I zato, sinovi Bosne, kad stanete u Potočarima, nemojte okretati glavu. Gledajte tabute, gledajte nišane, gledajte i učite. Naučite da – istina nije stvar dogovora, pravda se ne mjeri danima, već vjekovima, a mir nije odsustvo rata, već prisustvo dostojanstva – navodi ef. Cerić.
Srce veće od rane
Prema njegovim riječima, Srebrenica nas uči da biti Bošnjak/Bosanac znači imati srce veće od rane, dušu veću od granice i vjeru jaču od noža.
– Duh Srebrenice nije duh smrti – to je duh života koji prkosi smrti. To je duh čovjeka koji kaže: “Možete mi uzeti tijelo, ali ne možete ukrasti moju vjeru, moju kulturu, moj zavičaj“. To je duh koji zna hodati bos, ali uspravno. Duh koji šuti, ali nikad ne zaboravlja. Duh koji se ne sveti – ali pamti. I kad pamti, čuva druge od sebe, jer zna kakav je mrak kad se pravda gasi – dodao je Cerić.
Povodom 30. godišnjice od genocida u Srebrenici, koja će biti obilježena 11. jula, jasno je poručio da svima onima koji pitaju zašto učimo o Srebrenici treba odgovoriti: „Zato što u toj tišini nišana čujemo najglasniju lekciju o čovječnosti.“
– Ako vam kažu da je vrijeme da se krene dalje, recite: Nema naprijed bez istine. A istina spava ovdje, u svakom tabutu, u svakoj majci što više nema kome pričati. I kad dođu izbori, škole, međunarodne konferencije i rezolucije – neka se zna: naša škola duše zove se Potočari. A naša diploma je kad neko kaže: Oni su narod koji nije zaboravio, ali je izabrao da ostane čovjek – kazao je Cerić.
Za šehidske nišane u Potočarima dr. Cerić je kazao da oni nisu samo oznaka groba, mezara, nego da je svaki nišan poruka.
– To su naslovi naših udžbenika, naslovi naših knjiga, naši zakoni, naš ustav i naša molitva. To je zavjet da nikada ne učimo djecu kako da mrze, nego kako da znaju, i da budu čuvari svjetla kad se svijet pokuša vratiti u mrak – pojasnio je Cerić, javlja MINA.
