…To je bilo kad je Bog prvog čo'jeka stvorio. Adema. Adem se zvao, dobro se sjećam. Sve mu pružio, vas rahatluk. I pojest, i popit i… i ženu mu stvorio. Samo, u nekak'e jabuke da ne diraju. Eto, biva ‘vako, to su Božije jabuke. To da ne dira, a drugo je sve njegovo. – I šta je bilo?
– Al’ ta ženetina navrati Adema da trgaju jabuke. Bog to vidio, gdje neće, je l’, naljutio se i – kapak. Nesta rahatluka, nesta svega. I o'tada se čo'ek pati, živi i mre kao svako drugo hajvanče. Sve zbog ote žene.
– O, j**o joj ja mater!
Citat je ovo iz jednog od najomiljenijih nam “predratnih filmova” – Ovo malo duše, a priču o Ademu i ženi izgovara jedan od najomiljenijih nam glumaca – Zaim Muzaferija koji je u ovom filmu glumio dedu Jusufa.
Zaim Muzaferija rođen je 9. marta 1923. godine u Visokom, u Bosni i Hercegovini, mjestu koje, kako je rekao dvije godine prije smrti, nikada “nije imao petlje napustiti”.
Muzaferija se glumom počeo baviti još u gimnazijskim danima, u tzv. Društvu vanjskih đaka “Eksternist” u Visokom. Bilo je to, “još pred onaj rat”, govorio je nekad ovaj bh. glumac, ističući kako često miješa ‘42. i ‘92. godinu: “…Uvijek letim da kažem ‘42, jer za mene ima velike sličnosti između ta dva perioda…”. Inače je nekoliko puta hapšen tokom Drugog svjetskog rata jer je bio član antifašističkog pokreta.
Ljubav prema ovom zanimanju naslijedio je, pričao je, od daidže koji je bio glumac u Varešu “još u ono vrijeme kada su se samo muškarci bavili glumom”. Iako, sve do ‘60-ih, više se bavio režijom u pozorištima diljem Bosne, a na film je stigao sasvim slučajno, glumeći u filmu Veljka Bulajića Uzavreli grad iz 1961 za što je dobio i nagradu Pulskoga festivala.
“Ja nisam mogao, nemam ja te petlje da napustim nešto gdje sam rođen; ja sam ovako golem po izgledu, a vrlo mehak po nekoj duši, srcu, kako se to zove uopšte što je unutar u insanu. Ne bih mogao preboliti ove moje Ševulje, Ševulje su imanje, voćnjak mojih pradjedova i mog babe rahmetli, to ne bih mogao nikada napustiti. Dakle, ne bih se mogao odlučiti da napustim Visoko bez obzira na ono, što kaže naš narod: ko je na vršaju, njemu će biti i žita”, Zaim Muzaferija u intervjuu za magazin Dane, septembra 2001.
I taman kad je mislio da ga je “krenulo”, pozivi za glumu tamo ‘70-ih godina prošlog vijeka počinju da staju, pa je Muzaferija odlučio završiti fakultet, njemački i francuski jezik. Ovaj će bh. glumac tako dugo godina biti i redovni profesor njemačkog u visočkoj srednjoj školi… Diplomom se borio protiv gladnih godina, opisivao je Muzaferija.
A pisao je ovaj “veliki gospodin”, kako su ga zvali svi koji su ga poznavali, i poeziju – recitirao je poeme o ratu u BiH diljem svijeta, a kažu i da je pomagao borcima Armije BiH… treba napomenuti da se od 2003. u Visokom održava manifestacija Dani Zaima Muzaferije gdje se održavaju promocije kataloga, razne izložbe, pozorišne predstave, kao i okrugli stolovi te premijere najnovijih filmskih uradaka u Visokom…
Zaim Muzaferija glumio je u 60 godina svoga umjetničkoga opusa u 66 filmova, među kojima su Bitka na Neretvi, Žena s krajolikom, Miris dunja, Otac na službenom putu, Ovo malo duše, Kuća pored pruge, Kuduz, Savršeni krug… 60 godina svoga rada ovaj je naturščik obilježio nastupajući u pozorišnoj predstavi svog sina Jesenka Muzaferije 1001 bošnjački dan.
Na ljeto 2003, u svom posljednjem intervjuu, za Oslobođenje je kazao kako se “njegov krug zatvara” – a i prije, još 1982, govorio je u intervjuu kako je najveći jaz među ljudima onaj generacijski: “…ja to sve više osjećam, valjda tome doprinosi i starost”.
S krajem jeseni, 5. novembra 2003, Muzaferija umire u krugu svoje porodice u Visokom…
