Danas je godišnjica socijalnih protesta u BiH u kojima su se digle desetine hiljada ljudi koji su tražili posao, pravdu, život baš onakav kakav političari obećavaju pred izbore. U Tuzli, Sarajevu i drugim gradovima došlo je i do nasilja, paljevina.
Palo je nekoliko kantonalnih vlada. Pala su i mnoga obećanja političara da će biti bolje. Godinu dana kasnije, ništa nije bolje.
Protesti su prošle godine počeli 5., a eskalirali 7. februara 2014. godine kada su u Tuzli zapaljene zgrade Vlade Tuzlanskog kantona (TK) i Općine Tuzla, a lančano su neredi preneseni i na ulice Sarajeva, Mostara, Zenice, Bihaća… Samo u Tuzli je na ulicama tada bilo više od 10.000 demonstranata.
Demonstracije, koje su jedan od najvažnijih društvenih događaja u postdejtonskoj BiH, i koje su donijele nadu da građani imaju zrelosti i moći da promijene učmalu situaciju,odjeknule su širom Evrope. Nema međunarodnog zvaničnika koji se nije pozivao na zahtjeve demonstranata, zahtijevajući od nositelja vlasti da te zahtijeve ispune.
Međutim, iako su građani uspjeli da sruše vlade u Sarajevskom, Unsko-sanskom, Tuzlanskom i Zeničko-dobojskom kantonu, te postavili pred vlasti na svim nivoima brojne opravdane zahtjeve, oni koji su poveli te Vlade nakon februarskih dešavanja, nisu uradili ama baš ništa.
Nakon što su protesti premješteni sa ulica u dvorane, u kojima su zasjedali takozvani Plenumi građana, počeli su stizati i konkretni zahtjevi prema vlastima. Međutim, i Plenumi su izmanipulirani, pa je sve ono što je traženo ostalo mrtvo slovo na papiru koji vlastodršci nisu čak ni pogledali kako treba.
Možda o prošlogodišnjim protestima najbolje govori podatak da su građani ove zemlje, osam mjeseci nakon protesta, kada su imali priliku na izborima “srušiti vlast”, izabrali uglavnom iste one koje su prozivali u februarskim nemirima.
