Piše: Naim Kavazić
Teško je u Visokom imati stavove drugačije od ostalih, vjerovati da dobri ljudi rastu kao gljive negdje u nekoj mahali ili ulici, sakriveni od oka, vjerovati da ljubav zaista postoji i da ono drugo parče budale nije plod tvoje mašte nego da je fakat tu i da postoji u zagrljaju.
Teško je ljudima objasniti da si neko ko želi da radi posao koji voli i da želi biti adekvatno plaćen za to. Takvi se rijetko rađaju. Takvi vjeruju da je ispravno braniti svoje stavove, nositi rasparene čarape kupljene na pijaci za marku, govoriti istinu i samo istinu, i biti nepopravljivo zaljubljen u ljubav.
Dovoljno je što si drugačiji, što nisi klon i što ne boluješ od čaršijskog kvazifrajerluka, omeđenog zidovima lokalnih INkafana. Vaspitali su te padovi i usponi, vaspitala te neka potpuno drugačija škola od ostalih. I kao da to sve nije dovoljno još ti postave kao neku dijagnozu…
Hroničnu. Nepopravljivu.
I treba da svariš to i progutaš taj kamen kojim su te gađali. Treba da se nasmiješ i prigrliš to nešto, strpaš ga u džep i okačiš dijagnozu na rever kao medalju. Da se označiš i javno da si potpuno drugačiji.
Apsolutni raspar.
Nije da se plašim, nije da sam zabrinut. Samo ne znam dokle ide ta rasparenost? Kao da nije dosta trnja, kao da nije bilo dosta drugačijeg. Ovakva vrsta čvrsto vjeruje da ljude treba prihvatiti, da ih treba poštovati ma kako izgledali, ma koju dijagnozu imali, ma koju boju nosili, ma kako se seksualno izražavali ili, aktuelno rečeno, ma kojom političkom bojom bili obojeni.
I sad treba da okačim svoju medalju, i da pustim da me neki prosječni tip, ispranog mozga lokalnom životnom filozofijom, ubjeđuje kako je divno lumpovati u Visokom vikendom, u objektima koji rade do 22:00 sata, i kako je život, bio noćni ili danski, ovdje gomila smisla.
Neću! Nisam od te sorte, očigledno je da nisam za takve rođen.
Međutim, dese se ti dani, poput ovih, kad jednostavno poželiš da se ogrneš mrakom, da na rever staviš neku slamnatu mašnu, i da baciš na glavu šešir od sna. Poželiš da budeš normalan, kao drugi ljudi koji ne razmišljaju o problemima, o poslu, o računima, o međuljudskim odnosima… O usisavanju.
Sigurno još negdje neko razmišlja o tome. I sigurno još negdje neko mrzi usisavanje kao ja. Poželiš da se zavučeš ispod deke i da prespavaš godinu, ili pak vijek ako je moguće. Poželiš biti kao velika većina praznih glava, koje ne razmišljaju o poslu, i životu.
Ali, jebi mu mater, mi nismo kao ostali svijet i to je tako.
