I dok je fokus javnosti u Bosni i Hercegovini godinama bio na navodnoj pljački javnih dobara kroz proces privatizacije, i iako je takvih slučajeva bilo, paralelno s tim se provodila tiha, od očiju javnosti skrivena, ali vrlo uspješna operacija. Radi se o privatizaciji javnih preduzeća bez ijedne prodajne cijene, bez tendera i bez formalnih odluka. Privatizacija koja se nije dešavala na tržištu, nego po stranačkim kancelarijama i porodičnim trpezama.
Svaki pokušaj da se otvori ozbiljna rasprava o privatizaciji nailazio je na isti zid. Politički, interesni i dobro organizovan, a uvijek maskiran brigom za “javni interes”.
Istina je posve drugačija. Jednostavno, tu nije riječ o javnom interesu, nego o gubitku kontrole nad zapošljavanjem, tenderima i milijardama koje protiču kroz javna preduzeća. Jer, dok se javnost uvjeravala da se brani “državno”, u praksi se događalo da su javna preduzeća već privatizovana, samo ne od strane tržišta, nego od strane stranaka i njihovih rodbinskih krugova.
Radna mjesta nisu dobijali najbolji, nego najbliži. Direktori su imenovani po političkom ključu, često bez dana relevantnog iskustva. Tenderi su se raspisivali da bi se ispunila procedura, a ne da bi se izabrala najbolja ponuda. Sve je bilo unaprijed poznato i pobjednici i gubitnici.
Cijenu toga danas plaćaju građani i privreda, kroz poreze, račune i svakodnevni život, kroz gradove zatrpane smećem, rupe na cestama, neosvijetljene ulice i zapuštene javne površine. Plaćaju najskuplje usluge za najlošiji kvalitet.
U isto vrijeme, Bosna i Hercegovina godinama stoji u mjestu kada je riječ o evropskom putu. Ali, možda je problem u tome što evropske standarde pokušavamo posmatrati kao politički cilj, a ne kao način upravljanja. Jer jedan od temeljnih principa na kojem počiva većina evropskih sistema jeste da politika ne upravlja preduzećima.
Primjerice, komunalne usluge u velikom broju evropskih zemalja obavljaju privatne kompanije ili se organizuju kroz javno-privatna partnerstva, ali pod strogim pravilima igre. Transparentnost, konkurencija i mjerljivi rezultati.
Ako strateški sektori poput energetike, telekomunikacija i posebno namjenske industrije moraju ostati pod kontrolom države, onda to treba da znači profesionalno upravljanje, a ne stranačko kadroviranje.
Sve ostalo treba otvoriti tržištu, konkurenciji i ljudima koji znaju posao. To znači kraj partijskog zapošljavanja, kraj zatvorenih tendera i sistema u kojem se “ne zna” ko je odgovoran.
Pitanje više nije da li treba privatizovati, nego hoćemo li priznati da su javna preduzeća već odavno privatizovana. Za promjene je trenutak bio već jučer.
