Prema podacima objavljenim na konferenciji „Međuvršnjačko nasilje na osnovu različitosti“ održanoj u Sarajevu u BiH ne postoje tačni i objedinjeni podaci o vršnjačkom nasilju u školama, niti postoji kontinuitet u prevenciji kada je ovaj problem u pitanju. U prva četiri mjeseca ove godine u Bosni i Hercegovini zabilježeno je 14 prijava seksualnog iskorištavanja i nasilja nad djecom.
Ombudsman za djecu Republike Srpske Dragica Radović kaže da djeca o nasilju ne razgovaraju, jer se obično boje ili stide, a kod ovog problema najvažnija je saradnja između roditelja, škole, centara za socijalni rad, policije i zdravstvenih ustanova, piše Radio Slobodna Evropa.
„Vršnjačko nasilje je najprisutnije u školama, jer djeca najveći dio vremena provode u vaspitno-obrazovnim ustanovama, ali to ne znači da se ono ne dešava i izvan tih ustanova. Naglašavam te vaspitno-obrazovne ustanove zbog toga što je onda značaj škole izuzetno važan, jer tu djeca provode najveći dio dana i izuzetno je važno da škole adekvatno reaguju i poduzmu sve radnje na koje ih protokoli obavezuju, u smislu otkrivanja nasilja nad djetetom, otkrivanja počinioca, a prije svega pružanja podrške djetetu-žrtvi vršnjačkog nasilja i njihovoj porodici“, kaže Radović.
Kako država nema statističke podatke o vršnjačkom nasilju u školama, ovim istraživanjima se bavi uglavnom nevladin sektor. Merima Spahić iz Udruženja za razvoj društva Kap navodi da su rezultati njihovog jednogodišnjeg istraživanja o ovoj problematici poražavajući:
„Trideset posto učenika, odnosno svako treće dijete, odgovorilo je da je bilo žrtva ili jeste žrtva nasilja u školi, a zabrinjavajuće je da djeca i mladi uopšte ne prepoznaju granicu koja prelazi u nasilništvo. Drugi, izuzetno zabrinjavajući, podatak jeste da je od 7.014 ispitanika svega 76 učenika, odnosno tri posto, prijavilo nasilje policiji. Dakle, imamo jedno potpuno nepovjerenje u rad sistema odnosno policijsku zaštitu.“
Prijave roditelja o nasilju nad njihovom djecom Udruženju za razvoj društva Kap stižu svakodnevno, ističe Merima Spahić. Smatra da su u sistemu najviše zakazale škole, koje nasilje najčešće zataškavaju ili ga uopšte ne prepoznaju.
„Nama prijave jako često dolaze upravo na profesore, koji čak na časovima znaju i posmatrati nasilje i apsolutno, apsolutno nikakvu reakciju to u njima ne izazove. Čak smo imali ovdje, u Sarajevu, jednu prijavu majke, koja je rekla da je dijete pretučeno ispred škole, na Grbavici se dešavala radnja prošle godine, krvavo, razbijenog nosa, utrčalo u školu, utrčalo kod direktorice, i ona je rekla: ‘Ne, ne ulazi mi krvav, vidiš da ćeš mi isprljati vrata’. To su neki šokantni podaci. Gdje je nestao čovjek – to je ustvari glavno pitanje“, kaže Spahić.
Problemom vršnjačkog nasilja bavi se i nevladina organizacija Save The Children. Prema iskustvu Alena Zaimovića, u Bosni i Hercegovini je najvažnije raditi na prevenciji nasilja, međutim, prijava nasilja nad djecom te uspostavljanje povjerenja između djece, roditelja i škole jeste nešto čime ovo društvo mora konstantno da se bavi:
„U ovom trenutku mogu da kažem da treba više da slušamo djecu. Djeca nam šalju informacije da su žrtve svega toga, pogotovo kad je u pitanju vršnjačko nasilje, a moramo da obučimo nastavnike da na vrijeme prepoznaju da se nešto dešava kod djece. Moramo da podignemo svijest i kod roditelja kada je u pitanju ista problematika, da upoznamo roditelje kako i na koji način prijaviti ukoliko se dešava nešto.“
U nevladinim organizacijama naglašavaju da Bosna i Hercegovina ima dobre zakone kada je u pitanju vršnjačko nasilje, da se o njemu mnogo priča, ali da je sistem postavljen tako da ne može mnogo toga da se uradi. Ipak, dobra stvar ka rješavanju ovog problema je ponuda ozbiljne pravne pomoći roditeljima čija djeca trpe nasilje. Od sljedeće godine Udruženje Kap, zajedno s ambasadom Australije u BiH, upravo ovakvu pomoć pružiće svima koji se jave sa ovim problemom.
