I dok smo prošle godine uradili 16 transplantacija, što znači više od jedne mjesečno, ove godine za prva 3,5 mjeseca urađena je samo jedna što samo po sebi govori da će ova godina biti puno neuspješnija od 2023., kaže Tomkislav Žuljević, predsjednik Udruženja dijaliziranih i transplantiranih bolesnika FBiH.
Ističe da su često u kontaktu sa Centrom za transplantacijsku medicinu pri Federalnom ministarstvu zdravstva, ali nam se čini da su oni nemoćni narediti kliničkim centrima da im transplantacija organa bude prioritet u njihovom radu.
“U BiH imamo dva transplantacijska centra. To su UKC Tuzla i KCUS. Do prije par godina to je bio i UKC Republike Srpske, ali koliko znamo, on i više ne rade transplantacija a zdravstvena politika RS se svodi na slanje pacijenta u Bjelorusiju na transplantaciju, što je možda trenutno dobra stvar ali dugoročno jako pogubno za budućnost transplantacijske medicine u ovom entitetu.
U BiH , UKC Tuzla je bila lider po broju transplantacija, ali je u zadnjih nekoliko godina taj rejting naglo pao i oni, na žalost, gube liderstvo koji su imali godinama.
Kao Udruženje dijaliziranih i transplantiranih bolesnika FBiH ulažemo ogromne napore da transplantacija bude kontinuitet, da se radi minimalno jedna do dvije transplantacije mjesečno, da se poveća broj presađenih organa od preminulih osobe (kadaverične transplantacije) da se , jednostavno, spašavaju životi teško bolesnih pacijenta, ali je očigledno da postoje velike opstrukcije u tom procesu”, kaže Žuljević, te dodaj:
“Jer kako objasniti činjenicu da smo 2016. i 2017. imali gotovo 30 transplantacija godišnje a da je taj broj 2021. bio 4 ;2022. 10; 2023, 16 a ove godine 1.
Smatramo da menadžeri kliničkih centara ne uzimaju ozbiljno transplantaciju kao najbolji način liječenja kod zatajenja organa. To su iskoristile privatne klinike iz inozemstva, posebno iz Turske, koje su vrbovale (izlobirale) i pacijente i neke NVO pa i same liječnike u bolnicama i kliničkim centrima, koji su se prodali za „sitan šićar“ šaljući pacijente vani a veliki broj njih je mogao biti transplantiran u našoj zemlji. Time se svjesno uništava napredak u transplantacijskoj medicina. Međutim nije samo to problem, problem je što se pacijente tjera na prikupljanje novca, famozni „Apel za pomoć“ koji se zna često iskoristiti i kao nepotrebno prikupljanje jer većinu troškova transplantacija koje se rade u inozemstvu pokriva Federalni fond solidarnosti.
Problem s liječenjem u inozemstvu su i duga, teška i naporna putovanja, jezična barijera, te poseban problem je posttransplantacijsko praćenje pacijenta kao imunosupresivna terapija koja je različita od države do države.
Ipak sretni smo da je urađena i prva transplantacija ove godine. Također se nadamo da će ih biti još i to u oba transplantacijska centra i u Tuzli i u Sarajevu. Pacijentima MORAMO VRATITI NADU. Pacijenti moraju vratiti povjerenje u zdravstveni sustav. Pacijentima se mora pružiti nova šansa za život i vjera da će jednoga dana i oni dobiti taj „Najvažniji poziv u životu“ ato je poziv na transpalntaciju.
U protivnom, spremni smo okupiti pacijente i ponovno izići na ulicu kako bi tražili samo ono najosnovnije što nam ko ljudima pripada, a to je pravo na kvalitetno liječenje i pravo na život. To pravo nam se uporno oduzima iz banalnih razloga kao što je : bahatost, nezainteresiranost, lijenost i inferiornost, podmitljivost onih koji su odgovorni za provedbu programa transplantacije u našim kliničkim centrima.
A priča koja je nedavno bila aktualna, priča o pristupanju BiH Eurotransplantu je bajka koja je svjetlosnim godinama daleko”, poručuje Žuljević.
