Dvadeset i dvije godine su prošle od posljednje režije u Hrvatskom narodnom kazalištu rediteljke, spisateljice i profesorice na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu Snježane Banović. Ovog oktobra nekadašnja direktorica Drame u zagrebačkom HNK-u u to se pozorište vraća na velika vrata: povodom pet stote godišnjice od smrti “oca hrvatske književnosti” Marka Marulića, režirala je operu Frane Paraća “Judita”, čija je premijera održana proteklog mjeseca. Istovremeno, profesorica Snježana Banović predstavila je svoju novu knjigu “Vila lutaka”, u kojoj su portretii četrnaest hrvatskih pozorišnih glumica s kraja 19. i početka 20. stoljeća.
Razgovarala: Tamara Nikčević
Nakon dvadeset i dvije godine, vraćate se u Hrvatsko narodno kazalište (HNK), i to operom “Judita”. Zašto opera?
Nakon dugog izbivanja iz HNK, uslovljenog animoziteom Drame tog teatra prema meni, prihvatila sam poziv intendantice Ive Hraste Sočo, vjerujući da je opera, i to hrvatska opera, dobra ideja. Iako ne važim za neku “super” Hrvaticu, utradila sam dramu Marka Marulića, koju je komponovao suvremeni hrvatski kompozitor, akademik Frane Parać. Suvremene opere dramski su veoma nabijene i traže podebljanu dramaturgiju, režiranje glazbe, sa veoma važnimi dramskim momentom. Također, malo je opera koje u naslovu imaju ženski lik, naročito ženu koja na kraju ne samo da preživi, nego i pobijediti.
“Judita” je prije četvrt stoljeća postavljena u Splitu.
Ko ju je radio?
Četiri splitska asa: skladatelj Frano Parač, redatelj Petar Selem, dirigent Nikša Bareza i scenograf Matko Trebotić.
Moja “Judita” nije “žena iz naroda”, koja, zahvaljujući svojoj vjeri, dobije nadljudsku snagu i učini isti takav napor. Ne, ona je žena sa svojim instinktom, sa ženskom energijom različitom od vladajuće. Gledalište i kritika primijetli su ovu feminističku potku, uvijek i svuda slabu, nigdje dominantnu.
Iako su kritike bile izvrsne, neki su prigovarali, pitali se zašto guram feminizam. Nisam odgovarala, ali sam, vjerujem, i “Juditom” proširila znanja o velikom američkom feminističkom valu iz sedamdesetih godina prošloga stoljeća, o Gloriji Stajnem, koja slavi devedeseti rođendan i kojoj sam imala želju posvetiti ovu predstavu.
U HNK ste ušli krajem osamdesetih godina, kao asistentkinja reditelju Georgiju Paru, koji je bio Vaš profesor na Akademiji u Zagrebu. Što ste sve režirali u HNK prije nego ste izbačeni?
Nekoliko predstava. Nakon što sam asistirala Paru, asistirala sam i Horei Popescuu, velikom rumunjskom redatelju. To su studentski dani. Šansu sam dobila 1995. godine, nakon što je Petar Veček odustao od režije predstave “Tko se boji Virginije Woolf”. Opet “ženska predstava” i moja prva režija u HNK-u.
Ko su bili Vaši Marta i Džordž?
Branka Cvitković i Zvonimir Zoričić.
Pet godina kasnije, u HNK-u sam, na poziv Georgija Para, postala ravnateljica Drame. Ubzo sam režirala predstavu “Dobri”, koja govori o ”dobrim ljudima” u nacističkoj Njemačkoj nakon dolaska Hitlera na vlast. Riječ je o komadu za sva vremena. Sjećam se da su se mnogi tada pitali – pa, što sad, ovo je 2000. godina, lijeva koalicija je na vlasti, završili smo sa nacizmom i fašizmom… I, što se dogodilo? Nakon pet ili šest godina, vratili su nam se novi nacionalisti, koji su ponavljali rečenice nalik ovima iz predstave “Dobri”. Ispostavilo se, nažalost, da s tim nije gotovo i da se sve više vraćamo u mračne tridesete godine 20. stoljeća.
Ove ste jeseni objavili novu knjigu. O čemu je riječ?
Naslov “Vila lutaka” posudila sam od baletnog divertismana iz 19. stoljeća. I ta knjiga puno govori o Hrvatskom narodnom kazalištu, koje je jedno od najvećih zrcala hrvatske stvarnosti otkad postoji. I ta stvarnost i to kazalište. Villa iz naslova zapravo je prevelika kuće, u kojoj su lutke, velike umjetnice o kojima pišem i koje su odavno zaboravljene. Uključujući jednu iz devedesetih, koja je zaboravljena zato što je bila partizanka.
Zašto su ostale zaboravljene?
Različiti su razlozi. Neke su htjele biti zaboravljene jer nisu uspjele preživjeti u teškim vremenima, najviše u 19. stoljeću; neke jer su bile ”na krivim stranama”; neke u stalnom otporu, sukobljavale su se sa upravama kazališta… Dvadeset godina sam skupljala materijale o tim ženama, tim lutkama, čije sam sudbine počela objavljivati na pojedinim sajtovima, što se čitateljima očito svidjelo.
Može li Vaša “Vila lutaka” biti igra riječi: ”Lutkina kuća”? Svojevrsni omaž Ibsenu?
Točno, to je bila ideja: ibsenovska priča, njegova “Nora”, oslobođenje, žensko pitanje… Većina njih nisu razmišljale o tome da bi njihova umjetnost nešto mogla značiti genracijama koje su dolazile. Možda je samo jedna bila istinski uspješna; životi ostalih puni su skokovitih, često neuspješnih i teških časova. Većina njih su bile lijepotice, to im je također zajedničko. A bez ”lijepog lica” tada nije bilo moguće stati na scenu.
Koliko ih je?
Četrnaest.
Je li Bela Krleža među njima?
Nije.
Zašto?
Zato što Bela Krleža nije zaboravljena. Naprosto, nju nije moguće zaboraviti. U Hrvatskoj se o Beli Krleži često govori; ona je opće mjesto hrvatske kulture. Svi znaju da je bila glumica, da je bila žena Miroslava Krleže. Također, većina vjeruje da ne bi bila tako uspješna glumica da nije bila Krležina žena.
A Vi? Što Vi mislite?
Mislim da je Bela Krleža bila veoma važna i velika glumica, koja je imala nesreću ne samo da joj je Krleža bio muž, u smislu da se svaki dan susretala sa predrasudama, nego i da na sceni bude zajedno sa glumicama koje su bile stvarno velikanke, veće od nje. Ipak, našla je svoje mjesto, najprije u Krležinim dramama, pa u komedijama. Do sredine ili čak do kraja šezdesetih godina prošloga stoljeća bila je na sceni.
Bela Krleža je nosila nevjerojatan eros, koji se mogao prepoznati u životu, u zabavi, u susretima sa kolegama, sa prijateljima, sa muškarcima… Bila je hodajući eros. To vam postaje jasno kada iščitate Krležine drame, kod koga su žene rijetke, malo ih je, ali svaka podsjeća na Belu.
Nije Vam prvi put da se bavite ”zrcalom društva”, kako ste nazvali Hrvatsko narodno kazalište. Meni omiljena “Država i njezino kazalište” govori o tom teatru u vrijeme ustaške Nezavisne države Hrvatske. Druga, “Kazalište za narod”, o HNK od oslobođenja 1945. do 1955. Što sve iz Vaših knjiga saznajemo o tim vremenima?
Često mi čitatelji kažu da je ustašku Nezavisnu državu Hrvatsku, kao i od jugoslavensko desetljeće od 1945. do sredine pedesetih, mnogo lakše razumjeti čitajući moje knjige o kazalištu tog vremena. Nisam slučajno rekla da je kazalište zrcalo društva, ali je i društvo zrcalo kazališta. To kazalište je bilo važno; na neki način, bilo je središte života, kroz koje su se prelamale različite stvari. Nažalost, ono to dugo nije.
Zašto?
Zato što je društvo okrenuto drugim prioritetima. Kazalište je marginalizirano. Svuda.
U svojim istraživanjima o HNK došla sam, kako ste i rekli, do 1955. godine. Dalje mi se ne da ići u jugoslavenski socijalizam, jer imam dojam da bih se samo ponavljala.
Trnutno pišem knjigu, dosta šifriranu, o Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Nije, recimo, slučajno da se Akademija i danas nalazi preko puta HNK. Mogli su otići, preseliti se, ali se očito ne želi izaći iz tog zagrljaja. Sjena HNK prejaka je za tu školu, za sve uprave koje nisu imale snage otrgnuti se “divu” HNK. Pored toga, zagrebačka Akademija obuzeta je uvijek istim problemima, uvijek istim ratovima. Škola koju sam studirala i na kojoj predajem već dvadesetak godina pretvorila se u muzejsku ustanovu, prepunu judi koji nešto predaju, a koji izvan Akedemije nemaju ništa. Ili tek poneki rezultatić. Ili ni to. Najčešće nisu napravili ništa.
Vaša knjiga “Kronika sretnih trenutaka – odlomci iz ludih osamdesetih” postala je hit. Koliko izdanja ste imali?
Tri u Srbiji, dva u Hrvatskoj. U Hrvatskoj sam imala veoma velike tiraže, u Srbi ne tako velike, ali se čita. Mislim da se sprema treće hrvatsko izdanje.
Zašto čitaoci vole tu Vašu knjigu, što mislite?
Ljudi srednje dobi imaju potrebu prisjećati se mladosti. Čitatelji mi pišu, kažu da sam ih vratila u te godine, podsjetila ih na događaje, ljude, na glazbu, na kazališne predstave koje su nekada voljeli…Neki traže sebe, drugi traže one koje poznaju. Sjećanja se dupliciraju, sva su različita, makar da smo zajedno proveli svaki dan. Sjećanje je, uz to, uvijek fragmentarno.
Naravno, u knjizi ima i fikcije, ali je očito da bi neki veoma voljeli da nešto od onoga što pišem nije istina, drugi kažu da je sve istina, ali da nije dobro prezentirana, trećima je to baš onako kako se sjećaju da se dogodilo, a ima i onih koji otkrivaju toplu vodu.
Što je bio Vaš motiv da napišete tu knjigu?
Bila sam uvjerena da sam sve te događaje zaboravila, a onda sam se, dok sam razgovarala sa Seidom Serdarevicem, glavnim urednikom u izdavačkoj kući Fraktura, odjednom vratila unatrag pet, šest, deset godina, nakon čega mi je Seid predložio da, čim izađe novo izdanje moje knjige “Država i njenzino kazalište”, počnem raditi na knjizi o “ludim osamdesetim”. Rekla sam mu – dosta mi je povijesti, crnih i crvenih; voljela bih se pozabaviti recentnijim razdobljima. Na te osamdesete godine me netko stalno podsjeća, pita kako je bilo u Poletu, kakav je taj Štulić, što je bilo vaše društvo…
Kritičari kažu da je knjiga o Zagrebu, a meni se čini da je i o Jugoslaviji.
Pisala sam iz rakursa cure u najboljem formativnom razdoblju života. Tako se pogodilo: rođena sam 1963. godine, imala sam tada sedamnaest godina. Knjiga o kojoj govorimo svakako su i svojevrsni memoari mog grada, za koji sam veoma vezana. Zagreb mi uglavnom grozno ide na živce, ali iz tog grada nikad nisam otišla na duže od šest mjeseci. Moja vezanost za Zagreb očito je mnogo veća nego što mislim. U tom smislu, imate pravo: to je povjest mog grada i moje tadašnje zemlje. Nisam jugonostalgičar, ali sam, kulturno i identitetski, nostalgična za Jugoslavijom.
Kad je knjiga izašla, shvatila sam da je ljudima bilo veoma zanimljivo čitati o svemu što se odnosi na estradu, posebno poglavlje u kome Siniša Škarica govori o tiražima, o nastupima, o menadžerima, o tome kako je i zašto je propao rokenrol. Mnogo sam čitala o fenomenima i događajima iz tog razdoblja jugoslavenskog socijalizma, bilo mi je žao baciti neke priče iz tog perioda različitih autora; tim prije što nitko nije napisao knjigu o tom desetljeću, svi su pisali u segmentima. Da, pisala sam i o susretima sa značajnim ljudima tog vremena…
O Goranu Bregoviću, na primjer.
Da, tada je stanovao u Beogradu sa manekenkom Ljiljanom Ticom, jednom je pozvao Štulića i mene na ručak.
“Hajdemo u Maderu na roštilj”, rekao je Štulić nakon ručka.
Ostao je gladan, Bregović je pripremio biftek i mrkvu. I bocu vina. To je to. Zato smo pošli u Maderu i nastavili jesti.
Koliko je događaje o kojima ste pisali ”pojela” očito najintrigantnija priča – ona o Vašem bivšem frajeru Branimiru Džoniju Štuliću? Dok ste pisali, jeste li imali na umu tu opasnost?
To je istina. Razmišljala sam o tome koliko ću uopće ići daleko s tim. Doduše, i da sam ga jednom spomenula, imala bih isti problem. Jer očito postoje samo dva pitanja: zašto je on uopće unutra, tj. “zašto parazitiraš na njemu” i zašto ga nema više.
U toj je knjizi mnogo paradigmatičnih ličnosti tog vremena. Njih sam morala imati. Jer kada pišete, spominjete one koje ste poznavali; one koje niste, njih nema u knjizi. Pisala sam, dakle, samo o onome čemu sam svjedočila.
Nikada ranije niste govorili ili pisali o svojoj vezi sa Štulićem?
Nikada. Iako su moje knjige pune priča o prošlosti, ne volim se okretati. Čak niti u ono što je bilo jučer. Gledam naprijed. Živim u danas, eventualno u sutra.
Kada sam, prije četrdeset godina, prekinula vezu sa tim čovjekom, prekinula sam i svako sentimentalno mišljenje o njemu. Cijenim ga kao umjetnika i, naravno, ne mogu zaboraviti te tri godine koje sam sa njim provela; baš kao što ne mogu zaboraviti ni svoj prvi, drugi ili treći brak. To su činjenice, o tome pričam i pišem potpuno hladne glave. Da sam htjela, mogla sam o njemu i ranije o govoriti. Mnogo me je novinara pitalo da pričam o njemu, sve sam odbila.
Zašto?
Shvatila sam da je to naš nepisani dogovor: niti on o meni, niti ja o njemu. Tako to obično biva sa bivšim vezama. Onda sam odlučila prekršiti to pravilo, što je na drugoj strani izazvalo buru, buku i bijes. Ne mogu shvatiti zašto. Pa, on je u knjizi jedan tako super lik! Možda najpozitivniji. Doduše, nema svoje poglavlje. Mislim da je i u tome problem.
Je li Vas povrijedila Štulićeva reakcija, dosta gruba i konfuzna, u kojoj je negirao vašu vezu?
Nije. Uopće to ne čitam. A mogu prepostaviti što je unutra. To su i godine, što znam… Ne mogu znati, čovjeka nisam vidjela četrdeset godina. Ali je glupo… Ne mogu čitati, jer mi je krivo da je netko tko je tako veliki umjetnik toliko konfuzan. Odustala sam nakon dvije stranice. Ali ne zato što bi me povrijedilo, neka svako misli što hoće, nego mi je bilo dosadno da pravim ekspertizu o tome koliko sam grama za neku pjesmu bila inspiracija, a koliko ne. I ta potreba da se sve secira! Da, imaš svoje sjećanje, napiši knjigu.
Pored Zagreba, koji je glavna ličnost Vaše knjige, ispalo je da su najzanimljivije priče one o Štuliću, o Vašoj profesorki Slavenki Drakulić i Stipi Šuvaru.
Isto je rekao i Miljenko Jergović: glavna lica su Štulić, Šuvar i Slavenka Drakulić. Jergović kaže i da mu je naprosto nevjerojatno, naročito u današnje doba kad se ljudi preko medija obračunavaju sa bivšima i sadašnjima, da netko napiše tako nježnu poslanicu bivšem dragom. Iako je Jergović ovo napisao prije Štulićeve reakcije, pa je još zanimljivije, to sam doista i željela. Nisam htjela prikazivati svađe, Štulićeve ekscese, moja neshvaćanja… Jer, neki put sam znala slušati, a ne razumijeti o čemu govori. Bila sam mlada, on deset godina stariji od mene, okružen zanimljivim ljudima, mnogo nježnijim, benevolentnijim, zainteresiranijim. Štulić je uvijek ”bum, bum”; crno ili bijelo, hoćeš ili nećeš, da ili ne.
Da, ali Vi ste – Beauty.
Da, bila sam Beauty u Poletu, taj sam nadimak dobila od redakcije u to vrijeme veoma dobrog i veoma popularnog tjednika Saveza socijalističke omladine Hrvatske. Bili su simpatični i u toj mizoginosti. Pun kao košnica, Polet je bio veoma inspirativna sredina. U te tri sobe – trista genija! Neki su preživjeli tranziciju, neki nisu. Nitko nije od čelika. U Poletu sam dobila prve lekcije iz društvenog, političkog, profesionalnog života. I to je bilo prije Štulića, tako da sam za njega bila spremna: već sam bila upoznala dosta veoma zgodnih, dobro pozicionirani mačo muškaraca, koji su znali lijepo govoriti, biti zanimljivi. Nije Štulić bio prva “velika faca” koju sam upoznala.
Negdje sam pročitala da na prvom času brucošima na tabli uvijek napišete istu poruku: ja te se ne bojim/mi vas se ne bojimo. Zašto?
Zato što ih pokušavam naučiti da se odupru ako im netko prijeti, ako ih želi manipulirati i upotrijebiti za svoje interese, čega ima na Akademiji. Ne smiju se plašiti profesora, autoriteta. Na Akademiji su većina kolega u redu, ali ima i drugačijeg svijeta, od kojeg se i porukom koju navodite želim ograditi i svojim studentima reći – nisam kao oni i ako treba pomoći, tu sam. Ne plašite se!
Plašite li se Vi nečega?
Ne.
Tako izgledate.
I Vi izgledate kao da se ničega ne bojite… Moj tata je bio pravi mačo; bio je strog, a ja jedino dijete. Naravno da me je zvao ”sine”. Ima ga u knjizi, i to dosta vjerno prikazan, tako su mi rekli… Duk sam bila mala i preplašena djevojčica, stalno je ponavljao: nemoj se plašiti, nemoj se nikoga plašiti. Sjećam se tog glasa… Vjerojatno ima nešto i u mojim dalmoškim ”kamenim” genima, a možda nešto i u tome što sam sam sama sebe stvorila u smislu i učenja i posla i rada. Pomoglo mi je nekoliko krasnih ljudi, koji su bili moji mentori, uzori i učitelji i koji se mogu prebrojati na prstima jedne ruke. Uvijek sam sve hjela i mogla sama, nisam željela pomoć. Čak ni onda kad su me napadali ili kada mi je pomoć možda i bila potrebna.
