Mnogi bosanskohercegovački dužnosnici daju podršku osuđenima za ratne zločine. Kako do moralnog ozdravljenja društva?
Stav ministrice kulture i sporta u entitetu Federacija BiH (FBiH), Sanje Vlaisavljević, da osobe osuđene za ratne zločine nakon odslužene kazne moraju biti rehabilitirane, izazvao je mnoge kritike. Ona se referirala na izjavu predsjednice FBiH Lidije Bradara o Dariju Kordiću, da je “valjda prestao biti osuđenik za ratni zločin” nakon što je odležao kaznu, te da se ona “ne odriče prijatelja”, piše Deutsche Welle.
Kordića je Haški tribunal osudio na 25 godina zatvora zbog ratnog zločina – ubistvo 116 bošnjačkih civila u selu Ahmići, među njima i bebe od nekoliko mjeseci. Bio je predsjednik HDZ-a BiH i visoki zvaničnik HR H-B i HVO-a, a na slobodu je pušten nakon odslužene dvije trećine zatvorske kazne.
Nakon što je Vlaisavljević podržala Bradarin stav, udruženja civilnih žrtava pozvali su na njenu smjenu. Ističući suosjećanje zbog žrtava u Ahmićima, ministrica je pokušala svoju izjavu dovesti u dnevno-politički kontekst: “Bojim se da je odmazda novoj Vladi počela preko mene, igrajući se s najvećom boli žrtava genocida i pokolja”, kazala je.
Reagirali su i iz Ureda visokog predstavnika u BiH (OHR) kako se ratni zločini ne mogu poništiti, a da izdržana kazna ne znači da su zločini nestali.
Brkić: „Bez obzira na ime i prezime, moramo osuditi ratni zločin“
Josip Brkić, zamjenik ministra vanjskih poslova BiH, i stranački kolega Bradare, HDZ-a koji je kandidirao i Vlaisavljević za ministricu, smatra da veličanje ratnih zločinaca i negiranje genocida ne vodi pomirenju.
“Bez obzira na ime i prezime, moramo osuditi ratni zločin i očekivati da svi osuđeni odsluže kazne. Tako dajemo doprinos u konačnom razumijevanju događanja iz 90-tih godina”, izričit je Brkić.
Jahja Muhasilović, profesor međunarodnih odnosa na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu stavove javnih zvaničnika o rehabilitaciji osuđenih za ratne zločine drži poražavajućim: “Govoriti na taj način, izuzev što nije ljudski, je nehumano, anticivilizacijski i antidržavno”, kaže za DW. Smatra da se većina osuđenih nije pokajala, niti suočila s vlastitim zločinom.
„Ili su“, ocjenjuje „izrazili pokajanje samo zbog puštanja na prijevremenu slobodu“ te da „stoga nije moguća ni njihova resocijalizacija u društvo“. “Mnogi od njih nastavili su s prijašnjim narativom. Oni su samo ‘izvođači radova’ određenih politika koje su Zagreb i Beograd vodili prema BiH”, zaključio je.
“Hrabar i ustrajan čovjek koji je sličio na svoj narod”
Međutim, javni i najviši zvaničnici ne prezaju od podrške osuđenima za ratne zločine.
“Ratko Mladić je vojnik, a ne ratni zločinac. Svjedočio sam u njegovu odbranu”, rekao je Milorad Dodik, sada predsjednik Republike Srpske (RS). Dodik negira i genocid u Srebrenici, a prije nekoliko godina otvorio je studentski dom na Palama nazvan po Radovanu Karadžiću. I Mladić i Karadžić osuđeni su na doživotni zatvor.
“Blag, ali hrabar i ustrajan čovjek koji je na svaki način sličio na svoj narod”, rekao je predsjednik SDA Bakir Izetbegović za generala Rasima Delića, osuđenog zbog zločina odreda ‘El Mudžahid’ nad zatočenim vojnicima bosanskih Srba. “General Mahmuljin nije naredio, niti izvršio zločin“, bila je reakcija iz SDA na presudu od osam godina zatvora Sakibu Mahmuljinu.
Prema analizi presuda koje je izrekao Haški sud, za ratne zločine u BiH, 75 osoba osuđeno je na ukupno 1.082 godine zatvora. Među osuđenima je najviše Srba koji su osuđeni na ukupno 754 godine zatvora. Čak 51 Srbin je osuđen za zločine nad nesrpskim stanovništvom u BiH i u toj ‘grupi’ je i jedan osuđenik po nacionalnosti Hrvat. Osuđeno je i 17 Hrvata na 277 godina zatvora za zločine nad nehrvatskim stanovništvom, dok je za zločine nad nebošnjačkim stanovništvom osuđeno pet Bošnjaka i jedan Hrvat kao pripadnik Armije BiH, na ukupno 51 godinu zatvora. Svih sedam presuda doživotnog zakona dobili su Srbi.
„Nedostatak moralnih vrijednosti“
Kakvu poruku društvu i budućnosti šalju bh. javni zvaničnici s podrškom osuđenima za ratne zločine?
“BiH je država apsurda, s tri istine. Svi imaju svoje heroje i tuđe zločince, a istina je samo jedna”, za DW kaže Vehid Šehić, politički analitičar i predsjednik Strateškog odbora koalicije nevladinih organizacija ‘Pod lupom’.
Podsjeća i na osuđene koji su izdržali kaznu te se kandidirali za javne dužnosti, ali i na to da ne postoji zakonska odredba za oduzimanje građanskih prava.
“Ovdje je drugi problem – političke stranke koje ih kandidiraju”, navodi Šehić, “To je nedostatak moralnih vrijednosti”.
Šehić podsjeća da je ratni zločin jedino krivično djelo koje po međunarodnom krivičnom pravu nikada ne zastarijeva.
“Ratni zločinac će uvijek biti ratni zločinac, nema naciju, već ime i prezime. Uvijek će u izvodu kaznenih sankcija pisati da je osuđen za ratni zločin. To trajno ostaje”, kaže Šehić. Ukazuje i na to kako se u državama regije društva nisu istinski suočila s prošlošću i činjenicama.
“Osuđeni za ratne zločine su nacionalni heroji. Još uvijek je teza ‘branili smo se u odbrambenom ratu, a u odbrambenom ratu nema ratnih zločina’. Nema moralnog ozdravljenja društva jer ne želimo suočavanje s prošlošću. To je savršena podloga za razvijanje necivilizacijskih stavova”, Šehić.
„Nacionalističke politike neće odustati“
I Amer Delić iz Centra za nenasilnu akciju (CNA) koji promiče kulturu dijaloga, podsjeća da se na prostoru bivše Jugoslavije, a najviše u BiH, stotine osoba vratilo u zajednicu nakon što su odslužili zatvorske kazne, neki od njih izabrani na javne dužnosti te susretaju žrtve, svjedoke…
“Kao društvo, trebali bi otvoriti temu da želimo resocijalizirati, a ne rehabilitirati, počinitelje ratnih zločina. Nikako negirati zločine, relativizirati patnju i slaviti počinitelje”, smatra ovaj mirovni aktivist.
Rezimira da populizam i zloupotreba ovog pitanja u dnevno političke svrhe ne pomažu i upozorava da se još uvijek čvrsto čuvaju narativi favoriziranja vlastitih, a nipodištavanja tuđih žrtava.
„Nacionalističke politike neće odustati od onih koji su doprinijeli njihovom pozicijama. To je njihova osnovna poruka – da ‘nisu uzalud robijali i da je vrijedilo žrtve'“, a pri tom otvara i pitanje koje ne donosi previše optimizma.
„Mlađe generacije, po njima, tako bi trebale nastaviti, ne srameći se onih što su u njihovo ime stotine i hiljade nevinih ljudi poslali u smrt, a porodici ostavile neprolaznu bol”, zaključuje.
