Protječe 24. godina otkako su paravojne formacije „Arkanovi tigrovi“, „Beli orlovi“, „Crvene beretke“ i druge srpske jedinice, potpomognute pripadnicima Jugoslavenske narodne armije (JNA), krenule u etničko čišćenje i masovne egzekucije stanovništva bošnjačke nacionalnosti u podrinjskim krajevima. S krvavim pohodom startali su u Bijeljini 31. marta, a potom krenuli ka Zvorniku, Bratuncu, Srebrenici, Vlasenici…
Svirepa ubistva
U mjestu svirepih ubistava oko 700 Bošnjaka, Bijelom Potoku kod Zvornika, dan nakon oslobađajuće presude četničkom vojvodi Vojislavu Šešelju zatječemo nanu Huriju Bekrić te njene kćerke Neziru Omerović i Džemilu Smajlović.
– Dobro se sjećamo te krvave 1992. godine. Moj suprug Zejir imao je 45, a sin Zijad 21 godinu kada su ubijeni. Nijedna kazna za zločince nije dovoljna, a Šešelj nije kažnjen za sve ono što je naređivao. Nakon svega što sam proživjela, mene nije strah – kaže Nezira Omerović.
Njena sestra Džemila u Bijelom Potoku 1. juna 1992. ostala je bez supruga Osmana, čije posmrtne ostatke nikada nije pronašla.
– Vjerujte da nam nije lahko. Pričaju i vesele se kao da je 1992. godina i kao da ništa nisu uradili. U narod se ponovo uvlači strah, barem ja tako vidim i osjećam – kaže Džemila Smajlović, koja potcrtava da podrinjski krajevi umiru zbog intenzivnog odlaska omladine u inozemstvo.
Mještani Diviča, naselja uz drinsku hidrocentralu, na svojoj koži osjetili su sve strahote agresije na BiH. Znaju, bukvalno, šta je pakao na zemlji. Mnogi od njih završili su u zloglasnom logoru Čelopek, a od njihovih potresnih svjedočenja ledi se krv u žilama. Jučer nisu željeli pričati o tome, razumljivo, jer, kako kažu, ne vjeruju u pravdu na ovom svijetu.
Nakon „oslobađanja“ Zvornika, bolje rečeno pada Kula Grada, na red je došao Divič. Šešeljevi „Beli orlovi“, „Crvene beretke“ i druge paravojne jedinice zauzeli su mjesto koje će nešto kasnije preimenovati u „sveti Stefan“.
– Kod nas nema straha. Njihove izjave i veselje ne doživljavamo kao provokaciju, jednostavno to je surova istina. Ovakva presuda izrečena je zbog Srbije, odnosno kako bi se skinula njena odgovornost za agresiju na BiH – kaže Asif Šrndić, koji poslije krvave 1992. godine živi i radi u Austriji.
Proljetna sjetva
Preostali Divičani, koje smo jučer zatekli u blizini fudbalskog igrališta, kažu da je narod dovoljno isprepadan, tako da ga više ništa dodatno ne može uplašiti. Brine ih što se život u Diviču polako gasi, a u prilog tome navode činjenicu da u osnovnoj školi imaju tek petnaestak školaraca te isto toliko učenika koji idu na školovanje u Zvornik.
Ni u drugim podrinjskim mjestima bošnjačkim povratnicima nije lako. Ispred kuće u Konjević-Polju zatekli smo nanu Fatu Orlović, čija je bašča spremna za proljetnu sjetvu.
– Nisam pratila izricanje presude, jer nemam televiziju, ali sam čula na radiju da su ga oslobodili. Mene nije strah i neka on hoda gdje hoće i koliko hoće. On i njemu slični ishodali su se svih ovih godina, a narod je ostao puka sirotinja. I naš, i njihov – kaže nana Fata Orlović.
Nova Kasaba: Dobacivanja ima
U Novoj Kasabi kod Milića, gdje nema kuće u kojoj neko nije mučki ubijen, nismo zatekli povratnika koji je bio spreman za razgovor. Kažu da nemaju većih problema, ali se plaše eventualne odmazde zbog datih izjava o oslobađanju vojvode Šešelja.
– Mladići srpske nacionalnosti znaju dobacivati i vrijeđati tokom godine, najčešće u vrijeme obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici – kažu nam povratnici u Novoj Kasabi, koji također ističu zabrinutost zbog gašenja života u njihovom mjestu.
Zvornik pust, SRS zaključan
Zvorničke ulice u vrijeme naše posjete bile su puste. Građani s kojima smo uspjeli razgovarati uglavnom su ponovili izjave svojih istomišljenika datih na dan izricanja presude Vojislavu Šešelju. Haški tribunal nazivaju političkim sudom, a svaku osuđujuću presudu protiv pripadnika srpskog naroda smatraju zavjerom protiv RS i Srbije. U Srpskoj radikalnoj stranci dr. Vojislav Šešelj u vrijeme naše posjete nije bilo nikoga.
