Dobitnik Srebrnog medvjeda na 63. Berlinaleu, Nazif Mujić, sada je u Berlinu gdje mu je odbijen zahtjev za politički azil. O ovome, o slučaju Perković, te o predstojećim izborima u Srbiji pišu mediji na njemačkom jeziku.
Ukoliko direktor filmskog festivala Berlinale Dieter Kosslick ubrzo ne reaguje, o ovogodišnjem festivalu neće se izvještavati u kontekstu emocija koje izazivaju filmovi na platnu, nego u kontekstu osjećaja koji nastaju izvan kino-dvorana: kada dođe do preklapanja filma i realnosti. Veliki svjetski mediji su se već raspitivali u uredima za odnose s javnošću Berlinala o slučaju Nazifa Mujića, koji je prošle godine dobio Srebrnog medvjeda, a ove zatražio azil u Berlinu, prenosi list Die Welt:
“Stare fotografije se ovih dana ponovo objavljuju u medijima: Nazif Mujić s podignutim rukama u zrak, sa Srebrnim medvjedom u rukama. On, klasični “underdog”, bio je bolji od Jude Lawa, Matta Damona ili Shia LeBeoufa koji su također bili nominovani za najboljeg glumca. “Vodali su me kao medu na lancu”, kaže Nazif Mujić danas. Ali to je primijetio tek kada se vratio u BiH. Ostali stanovnici izbjegličkog doma u Berlinu, Arapi, Čečeni i Afrikanci, čude se popularnosti porodice koja stanuje na prvom spratu. Čak je i direktor Berlinala Kosslick došao u posjetu u crnoj limuzini. Razgovarao je sa Mujićem i obećao da će provjeriti postoji li mogućnost da mu se pomogne.
“Mislio sam da će nagrada pomoći da mojoj djeci bude bolje, ali sve što je uslijedilo je veliko razočarenje”, kaže Mujić. Kada se vratio rođaci su vjerovali da će donijeti mnogo novca. “Ti si sada bogat, pa dobio si Oskara”, govorili su mu. Srebrni medvjed ipak nije Oskar, niti je nagrada koja donosi novac.
A čak se ni režiser Danis Tanović od avgusta prošle godine nije više javio Mujiću. “Pri tome sam imao ideju za drugi dio filma. Na kraju krajeva bolji sam glumac od onih koji se pojavljuju u srbijanskim telenovelama”, kaže Mujić. Ali niko ga nije htio kao glumca.
On nikada nije bio u zoološkom vrtu, u katedrali ili na “Ostrvu muzeja” u Berlinu. Još uvijek čuva odijelo marke Hugo Boss. Ukoliko odista za deset dana bude prisutan na svečanom otvaranju Berlinalea, onda će biti jedini gost kojeg će crna limuzina pokupiti iz jednog izbjegličkog doma da ga odveze na filmski festival. Samo to bi bila scena dostojna filma. Otvorila bi pitanje šta može izazvati jedan dobar, autentičan film: kompletno miješanje bogatih i siromašnih, gornjih i donjih slojeva društva, obrazovanih i neobrazovanih.
Ali cijela zabava prestaje najkasnije deset dana po završetku 64. festivala u Berlinu, jer do sada se ništa nije promijenilo, uprkos intervenciji Dietera Kosslicka. 25. februara Nazif Mujić i njegova porodica gube pravo boravka u Njemačkoj. Tada mora napustiti ovu zemlju. “Ne želim nikakvo bogatstvo, samo još jednu šansu”, kaže Mujić”, piše u listu Die Welt.
(VisokoIN/DW)
