Septembar. Dugački redovi studenata protežu se duž cijelog hodnika Filozofskog fakulteta. Nervozno se gurkam, propinjajući se svaki čas na vrhove prstiju pokušavajući time barem nakratko uokviriti iluziju da sam nešto pokušala, a ne mirno čekala, i da to propinjanje utječe na rad tete sa studentske.
PIŠE: Amila Hindija
Taj dan Filozofski je bio agregator nervoze cijele BiH. Svaki minut neko bi dobacio neku psovku. Prvo na račun države, zatim fakulteta, a to bi se onda nastavilo s psovanjem manjih institucija dok samo psovanje nije završilo u domunđavanju „šuti čut će te neko“ i odgovora „ma nek’ čuje i treba da čuje bla bla bla“ i tako u nedogled. Ponekad bi se čak začuo neki urlik, sasvim čudan zvuk, ali zakoračivši na ovaj fakultet s tim sam se pomirila i bratski izljubila.
U cijelom tom općem haosu gurkanja i nervoze uspjedoh da vidim nove crne starke, vjerovatno jedno od nepisanih pravila must have Filozofskog. Ko jos studira na Filozofskom, a da nema najmanje jedne? Vidjeh i starke i čovjeka koji ih je nosio i neću reći da nam se pogledi sretoše, jer u općem haosu gurkanja nervoznih studenata spojili smo se cijeli. Posramljeni osmijesi su bili zeleno svijetlo za paljenje prekidača koji se zove (FANFARE) Ljubav.
Obična ljubavna priča bi vam nakon scene sa studentske ispričala dalji tok sretnih dešavanja, a film zasigurno mnogo više prikazao. Ali ovdje toga nema, stavljam tačku, jer ovo nije obična ljubavna priča. Dakako, ona se nastavila i iza zidina Filozofskog fakulteta, prošetala je i svim sarajevskim ulicama, posjetila većinu sarajevskih kafića, pojela mnogo dobrih večera, voljela, rasla, ljubila, grlila… i onda stala i utihnula pod kamenjem najgnusnijih laži.
Kroz burovito nevrijeme i hladne oluje koje nagrizaju moje usne, tek ostavštinu onog što sam brižljivo uspjela sačuvati, koračam naprijed. Nije li ogromna sreća biti ponosan na svoje odluke? Okrenem li se ponovo će se čuti samo gromoglasni muk, a postoji li išta strašnije? Ne! Ono od čega sam sad otišla je svemirsko ništa koje sam vukla za sobom smatrajući da će mi nekad trebati, nešto poput sinusa i kosinusa iz srednje škole, a studirate Komparativnu.
Okrenem li se, osim muka koji će treštati, vidjet ću i pomješane boje svojih očekivanja koje su se vrtoglavo razlile do beskrajnosti i konačne tačke mog opsesivnog nadanja i uzdizanja običnog smrtnika u zvijezde. Nismo li svi obični javlja se pitanje! Obični toliko da ispunjavamo naše dnevne rituale, a neobični onoliko koliko ih mijenjamo u svakodnevnici bivstvovanja.
Koji su samo klišei kad neko kaže da okreće novu stranicu, možda je to samo SOS poziv za pomoć i nadanje da će od trenutka kada se ta riječ napiše na Facebook profilu značiti nešto ili da će onaj koji je odgovorni krivac za okretanje novog lista vidjeti to i u zadnji trenutak uskočiti u stari voz čije odredište postaje apsurdno. Da, bit će da je to, jer čemu okretanje novog lista i pisanje o tome ako ćemo svima glasno trubiti. Ne bi li se ta promjena trebala očitovati jasno i vidno u našem životu?
Neki se pridržavaju različitih metoda, neki bježe u frizerske salone da skrate kosu, promjene boju i tako nabace novu kamuflažu. Možda jer je kosa jedini dio tijela koji možemo u tako kratkom vremenskom roku promijeniti vidno tako da to primijete oni oko nas. Zaista postoji milion načina kojima ljudi pritrčavaju u pomoć kako bi onu mučnu i podmuklu bol, ne u srcu, vec u želucu izbacili napolje i napokon je se riješili. Jer koga je još zaboljelo srce, a da je ostao živ?
Ostaju sve sarajevske ulice, svi kafići, sokaci, duge šetnje i razgovori, sve dobre večere i mnogo boljih stvari za nekog drugog čovjeka i za neku veću ljubav. Od loše i od dobre ljubavi imam samo podmukle bolove u želucu. Nekad su to bili „leptirići“ sad već nešto što mi stvara nelagodu. Rafalnim pogledima su pokidali svaku vezu između nas. Mi se podijelilo na On i Ja. Što više čak i ne predstavlja poraz, čak štaviše to nas izgradi u nešto bolje koje vidi mnogo dobrih i prelijepih ljudi oko nas. Onda shvatiš da postoje ljudi koji se mnogo više i ljepše smiju. Postoje ljudi čiji je stisak ruke mnogo jači i čija ljubav može niknuti na pepelu stare. Čim uzdahnemo za drugim Čovjekom pepeo će nestati u vjetru.
