Na današnji dan 1956. godine rođen je slavni vakufski komandant Gorana Čišića.
Poginuo je 20. decembra 1994. godine u borbama za oslobođenje Donjeg Vakufa, u rejonu sela Podripci kod Bugojna.
Bio je član štaba Patriotske lige Gornji Vakuf od 18. 09. 1991. godine kao organizator priprema za odbranu. Pripadnik je Armije RBiH od 6. aprila 1992. godine.
Obavljao je dužnost komandanta Nastavnog centra, komandira Diverzantsko-izviđačkog voda, komandanta Protivdiverzantskog odreda, Načelnika štaba 317. Slavne brdske brigade Gornji Vakuf, operativca u Operativnoj grupi “Zapad”, te komandanta Diverzantskog bataljona 7. korpusa Armije RBiH.
Već od sredine 1992. godine učestvuje u vojnim operacijama. Zajedno sa ostalim Gornjovakufljanima odlazi na igmansko-trnovsko ratište iznad Sarajeva gdje postižu značajne borbene uspjehe.
Kada u januaru 1993. godine u njegovoj općini izbijaju sukobi sa HVO-om i HV-om, sa svojim prvo Diverzantsko-izviđačkim vodom a zatim Protivdiverzantskim odredom daje važan doprinos u slamanju agresije na ovu srednjobosansku općinu i njeno pokoravanje vlastima paradržave Herceg-Bosne.
Vojnici kojima je komandovao dali su odlučan doprinos u deblokadi Gornjeg Vakufa 31. jula i 1. augusta 1993. godine, kao i slamanju velike novembarske ofanzive HV-a i HVO-a na Gornji Vakuf.
“Goran je jedan od najvećih sinova BiH. Svi su ga voljeli. Gdje god je bilo ratište on je išao, on je davaoca samopouzdanje ljudima i vjeru da nećemo izgubiti, asocirao je na nepobjedivost. Jedna akcija, Galvica, gdje je bio sa svojim borcima, javili su mu da je poginuo brat da ne ide on u akciju. On se javio i rekao da zna i da ide u akciju. Poginuo je u borbama prsa u prsa. Tri brata Ćišića su dala život, to je jedna porodica o kojoj se može film napraviti”, rekao je za Vijesti.ba ratni reporter Akif Agić govoreći o Ćišiću.
Nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma, u okviru oslobodilačkih operacija učestvuje u oslobađanju Kupreške visoravni.
Nažalost, u nastavku tih operacija prema Donjem Vakufu će i poginuti 20. 12. 1994. godine.
Posthumno je činovan u čin majora i odlikovan ratnim priznanjem “Zlatni ljiljan”.
