I bi 7.sjednica vijeća….Sjedim i slušam napade i objašnjenja, slusam neke argumentacije, sjedim i slušam i pitam se: “Šta ja radim ovdje?”? Propitujem sama sebe jesam li ja ukrivu ili ovi koje slušam. I tako to traje dva sata. I onda izađem za govornicu i podijelim svoja razmišljanja sa ostalim u sali. Pitam ih zašto toliko napada na Dom zdravlja, pitam ih da li vide i uspjehe Doma zdravlja, pitam ih jesu li oni koji govore protiv Doma zdravlja moralni, a oni koji ne govore nemoralni i kriminalci. Pitam ih šta je sa konkursima na koje sam se ja javljala i imala sve potrebne kvalifikacije a nisam prolazila, a sada ti isti govore da nema nepotizma i da je sve po zakonu i da će se za to boriti.
Htjedoh pitati za sva druga javna preduzeća i ustanove kada se raspisuju konkurski, kako to da budu primljeni baš određeni ljudi, bez obzira na kvalifikacije. Bilo je zaista mučno i emotivno, stajati ispred tih ljudi, gledati ih i govoriti, dok oni gledaju “kroz mene”, negdje odsutni. Mučno je kada shvatiš da razum u toj općinskoj sali nije dobro došao i nije dobro došlo da ima više pametnih. Pametan i mudar i uspješan može biti samo jedan. I nakon mog “nastupa” izlazi zamjenik predsjedavajućeg i kaže :”Nemoj te nam držati predavanja”. Pitam se šta li je njega pogodilo u mom izlaganju?? Zašto se osjetio ugroženim zbog onog što sam govorila. Elem, pričaću i držati “predavanja”, a kome se ne sviđa može da izađe iz sale dok ja govorim. I da, još nesto vrijedno što sam spoznala, ne bih u ovakvim okolnostima bila ni direktor kioska, a ne neke javne ustanove ili preduzeća, ne zato što me strah preuzeti odgovornost, već zato što bi me “ubilo” da radim onako kako drugi žele, bez obzira je li to dobro za uposlene i preduzeće.
