Njena priča odudara od uobičajenih, nosi duboku poruku o poštovanju i prihvatanju.
Kroz njen primjer, učimo kako da premostimo razlike i izgradimo međusobno razumijevanje, bez obzira na porijeklo i vjeru.
U Visokom, nedaleko od Sarajeva, živi nana Ziba, žena s nevjerovatnim životnim iskustvom.
Četiri godine provela je u inostranstvu, u Austriji, gdje je splet okolnosti doveo do toga da živi u kući jednog pravoslavnog sveštenika. Ni jednog trenutka nije bila spriječena da praktikuje svoju vjeru.
Nana Ziba, poreijklom iz Rogatice, nakon preseljenja je sa porodicom kupila kuću u Visokom, naselje Dobrinje. Iako je četiri godine živjela u Austriji, nikako nije mogla da se privikne na taj način života, te se vratila u BiH.
„Živjela sam u popovoj kući. Niko mi nije branio nošnju, maramu, ni muslimansku odjeću. Četiri godine provela sam kod popa.“
Nana se i danas sjeća sa toplinom svog boravka u sveštenikovoj kući i načina na koji ju je tretirao.
„Pop mi je rekao: Majko, ti obavljaj svoje običaje, a ja ću svoje. Kad sam klanjala, pop je rekao: Pametno, majko, ti svoje, a i ja ću svoje. Poštovao je moju vjeru, a ja njegovu. Nismo se miješali u običaje, čak sam imala podršku s njegove strane. Nikada se nisam osjećala ugroženo ili diskriminisano.“
Njihov suživot bio je ispunjen međusobnom pažnjom i podrškom, a to je nanu posebno radovalo. Iako joj ništa nije falilo u popovoj kući, nedostajali su joj domovina, prijatelji i rodna Bosna i Hercegovina.
„Kada pop dođe s liturgije, rekao bi mom mužu: Dedo, skuvaj nam kafu, nena klanja, a mi ćemo da sjednemo i porazgovaramo.“
Ova priča je primjer kako poštovanje prema drugima, njihovoj vjeri i običajima, može da stvori mostove razumeijvanja i mira. Bez obzira na to kojem Bogu se molimo, važno je da volimo svoje i poštujemo tuđe. Samo tako možemo napredovati kao ljudi, prenosi Stil.
