Milorad Dodik želi da napravi dvije stvari: da je predsjednik legitimne države, a ne etnički očišćene teritorije, u zemlji sa međunarodno priznatim granicama; i da, u 58. godini, još uvijek može pogađati koš kao profesionalni košarkaš, piše The New York Times u rubrici “The Saturday Profile” u kojoj pišu o profilu pojedinaca koji oblikuju svijet oko sebe.
Što se tiče košarke to ima smisla. Redovno igra, iako nikada nije igrao profesionalno izvan bivše Jugoslavije, nekada međunarodne supersile u sportu. Prošlog ljeta pokazao je dobru igru na terenu u Sankt Peterburgu, kada se pridružio veteranskom timu, predvođenom ruskim bivšim NBA zvijezdom Andreijom Kirilenkom, protiv moskovskih old-timersa.
Međutim, pogriješio je oko politike. Uprkos svojoj odlučnosti da se odvoji od muslimansko-hrvatskog dijela Bosne i Hercegovine, gospodin Dodik ostaje predsjednik srpskog autonomnog područja, dijela teritorije skoro veličine Belgije. Region koji sebe voli nazvati Republikom Srpskom – nazivom prethodnika gospodina Dodika Radovana Karadžića, osuđenog ratnog zločina na 40 godina zatvora zbog genocida nad bosanskim Muslimanima.
Za vrijeme njegova dva mandata za predsjednika Republike Srpske – i još dva za premijera – Dodik je uprkos upozorenjima međunarodne zajednice i kršenjem odluke najvišeg suda u BiH, u 2016. godini tražio referendum o tome da li će se 9. januar slaviti kao nacionalni praznik, dan kada je 1992. godine Karadžić proglasio “jedino srpsku” državu u Bosni, te pokrenuo genocidni rat.
Nakon što mjere nisu urodile plodom, Sjedinjene Države su izrekle sankcije Dodiku zbog potkopavanja poslijeratnog poretka uspostavljenog Dejtonskim mirovnim sporazumom 1995. godine. Dok Dodik nastavlja da potkopava centralnu vlast u Sarajevu, zapadne diplomate plaše se da je glasanje samo uvod u drugi referendum, ovog puta o nezavisnosti.
Za američkog ambasadora u Bosni i Hercegovini Maureen Cormack, rekao je: “Ona vodi politiku kao da je Hillary Clinton predsjednik Sjedinjenih Država.”
“Iskreno”, rekao je, “moj život je bolji sad kad ona ne dolazi ovamo da mi kaže šta da radim.”
Vašington i Brisel svojevremeno su ga ocijenili kao umjerenog političara, koji će prekinuti sa militantnim srpskim nacionalizmom koji je doveo do prolijevanja krvi na Balkanu u devedesetim godinama. Međutim, Dodik se preobrazio u nacionalistu, uzimajući oslanjajuči se na poruke prošlih i sadašnjih pokrovitelja u Beogradu, uključujući i predsjednika Srbije Aleksandra Vučića.
Dodik je pozvao sve srpske političare koji su služili u bosanskim državnim institucijama da se vrate u Banju Luku i one koji to odbijaju proglasio izdajnicima. On je produbio kontrolu nad državnim medijima i pojačao kontrolu nad privredom i institucijama srpskog entiteta, glavnog poslodavca u tom dijelu države.
“Prešao je put od autokrate do diktatora”, rekao je Vukota Govedarica, jedan od rijetkih političkih rivala gospodina Dodika. “Njegova vladajuća strategija stvaranja neprijatelja, stranih i domaćih, dovela nas je do granice finansijskog bankrota i političke propasti.”
Tokom intervjua u Banjaluci odbio je kritiku stranaca rekavši: “Dodik je sada loš čovjek”.
Ušuškan u antičku fotelju koja je bila premala za njegovu visoku figuru, činilo se da je malo uvrijeđen spomenutim američkim sankcijama. Iako to ne priznaje otvoreno, voli kada je voljen, a zajedno sa većinom Srba, ima velike nade da će administracija Trumpa zauzeti njegovu stranu. Još važnije, on želi da se poštuje.
Brani svoju odluku da prekine sa Bosnom, navodeći “opasnosti prema Srbima” iz osmanske ere do današnje opasnosti od islamskog ekstremizma, za koji kaže da i dalje lupa u sijenci borbe protiv terorizma.
Sigurno je proučio svoju reviziju istorije Balkana, miješajući anegdote prošlih užasa sa slikama sadašnjosti. On je rekao da su Srbi bili žrtve islamskog ekstremizma dugo prije Al Kaide i islamske države, rekavši da su “Srbima odsijecane glave nedaleko odavde tokom rata”.
Bile su to nečuvene tvrdnje, s obzirom na masovna ubistva muslimana od strane srpskih paravojnih snaga tokom rata. Muškarci, žene i djeca bili su zatvoreni kao stoka u koncentracione logore poput onih u Manjači, izvan Banjaluke.
On je tvrdio da “nisu svi muslimani teroristi” i sa ponosom izjavio da pet bosanskih muslimana trenutno služi u vladi Republike Srpske. Ali on je dodao da su “većina terorističkih akcija nedavno izvršili muslimani”.
Progunđao je o sadašnjem tužnom stanju regiona, rezultatu zapadnih lidera koji su “kupili ideju muslimana” da je Bosna multikulturalna država i da se kao takav mora sačuvati u jednom komadu, bez obzira na cijenu”.
“Mogu da me optužuju da sam loš čovjek 100 puta”, rekao je on tokom intervjua u zgradi iz 1930-ih godina u centru Banjaluke, koja se sada zove Palata Republike – idealno, s obzirom na ideju gospodina Dodika da vodi nezavisnu državu.
“Ja sam političar. Reagujem samo na volju ljudi koji žive ovdje”, rekao je. “A ljudi ovdje ne žele više biti u Bosni.”
Gospodin Dodik je odrastao u Laktašima, gradu izvan Banjaluke, gdje je igrao u lokalnom košarkaškom timu koji je bio dio uspješne amaterske lige Jugoslavije u 1970-im i 1980-im godinama. Ostao je uključen u sport nakon raspada zemlje početkom devedesetih i sada je počasni predsjednik legendarnog beogradskog košarkaškog tima Partizan.
Diplomirao je na političkim naukama na Univerzitetu u Beogradu, ali, kao i njegova košarkarska karijera, njegovo trčanje u politici bilo je na lokalnom nivou dok nije bio izabran u bosanskohercegovački parlament 1990. godine. Protivnik gospodina Karadžića formirao je Savez nezavisnih socijaldemokrata – stranka koju i dalje vodi – i nakon rata privukao je pažnju američkih diplomata, koji su u njemu vidjeli nadu za mir i demokratiju.
Tokom desetljeća poslije rata, Dodik je bio nagrađivan komplimentima i izdašnim sredstvima iz Brisela i Vašingtona, dok ga je Madeleine Albright, bivši državni sekretar, nazvala “dahom svježeg zraka na Balkanu”.
Očigledno je da je, nakon što više nije omiljen Amerikancima, Dodik svoju pažnju okrenuo na Istok, gdje sada smatra da je predsjednik Rusije Vladimir Putin njegov najbliži saveznik.
Navodi bosanske probleme zbog loše primjene Dejtonskog sporazuma, za koji kaže da daje prednost bosanskim muslimanima nad Srbima i Hrvatima.
“To je bio dogovoreni brak, koji nije uspio”, rekao je. “Bosna i Hercegovina je dogovorena država, a mi želimo napolje”. Mirno, ako je uopće moguće, dodao je.
Možda. Ali samo ove sedmice, kupio je 2500 pušaka za svoje policijske snage.
“Nemamo šta da sakrivamo”, rekao je on za kupovinu. Oružje ima za cilj da “poveća njihovu sposobnost prema standardu regionalnih policijskih snaga, u borbi protiv terorizma”.
Dodao je: “Već 20 godina nam je uskraćeno pravo da pravilno opremimo naše policijske snage. Sada smo odlučili da uradimo upravo to.”
Nemoguće je reći koliko je Dodik spreman daleko da ide da bi postigao svoj cilj da razbije Bosnu.
“Da li je nacionalista u srcu? Ne znam “, rekao je Loïc Trégourès, ekspert za Balkan koji je proučavao porast gospodina Dodika i koji predaje na katoličkom institutu u Parizu. “On je političar koji će učiniti sve da ostane na vlasti.”
Trégoures je rekao da je gospodin Dodik jednom ponudio objašnjenje za svoje nacionalističke pritiske. “Rekao mi je otvoreno:” Mogu da pričam o zdravstvenoj zaštiti i društvenom sistemu i niko neće slušati. Ali, ako kažem da obećavam da se nikad neću odreći Republike Srpske, svi uzvikuju moje ime.”
