Ne moramo dizati ustanke. Ne moramo dizati revolucije. Dovoljno je dići dupe! Ustati iz kreveta! Ne moramo organizovati otpore – dovoljno je ispuniti svoju građansku dužnost i pravo.
Vidim raja još fura ovdašnje stranke i izbore onako kako se to nekada radilo kada su nas “stranci” strpljivo i za velike plate podučavali i učili demokratiji, prije više godina.
Autor teksta: Damir Nikšić
Posmatram ljude kako ozbiljno slušaju šta koji kandidat obećava, kao hipnotisani, kao da ih prvi put u životu vide, i ne mogu da vjerujem. Prebiru po glavi i biraju konzumerski kao u supermarketu kada se iznenada zateknu suočeni sa nekom novom linijom proizvoda.
Kao da je sve potaman pa neku nadgradnju furaju, da izaberu k'o biva nešto što će sa svih strana biti cakum-pakum; nešto što će barem u priči i na priči – biti k'o iz priče, k'o sa reklame… Novi kredenac koji će se perfektno uklopiti sa ostalim namještajem i dugo trajati.
A ovamo sve puca po šavovima, zemlja se odronjava, klizišta morala, kriminal grmi-sijeva, sveopšta pljačka opštinske imovine u jeku, grunt pušta na sve strane, država pred bankrotom, desnica nikad agresivnija i rigoroznija… Steglo, škripi, škrguće…
Govorim blaziranim ljudima da moraju izaći na izbore, da je izlaznost bitna i nekako zaključujemo da nas drže taocima ovim niskim pragom izlaznosti zbog kojeg je i najupitnija “većina” – legitimizirana.
Slažemo se da bi, kada bi prebacili šezdeset posto izlaznosti – mogli okrenuti rezultate u svoju, građansku korist. Samo kada bi izašli oni koji nisu do sada glasali, a naročito progresivna, obrazovana omladina: studenti i to. Sad-pa-sad bi ih uzeli.
Zamisli da izađe osamdeset i nešto posto!!! Pa to bi bilo duplo više od dosadašnje izlaznosti. Svi dosadašnji rezultati, prognoze i očekivanja koja su bazirana na tim rezultatima – bili bi potpuno nerelevantni. Novih četrdeset posto bi bilo potpuno novo biračko tijelo za koje niko ne zna kako glasa i šta da očekuje od njega.
Ehhhh, samo kada bi mladi i oni koji do sada nisu iz principa glasali (jer im se gadi) izašli na ove lokalne izbore i počeli glasati. Nekako ih valja motivisati, pozvati, osvijestiti, velim ja…
I onda čujem:
– Ma hajde bolan, k'o da to “oni” hoće…
– Ko to “oni” i šta ?
– Pa “oni” na vlasti. Neće ti oni to. To da raja izađe i da ih preglasa. Nije to njima u interesu.
– ???!!!!???? – Pa naravno da nije!!! Koja vlast hoće da ne bude više vlast?!
Nije mi jasna ta omamljenost. Ta nesvijest. Zar ljudi ne shvataju da “vlast” nikada sama neće “otići s vlasti” dok je građani sami ne smijene? To je jedini način. Ne postoji slučaj da se je neko umorio od vlasti, da mu je dosadilo, da se sjetio nečega pametnijeg, pa rekao:
– E, evo vama vlast, a ja odo’ nešto da završim.
Možda ne još zadugo, ali srećom još uvijek postoje demokratski mehanizmi koji omogućavaju da se i ova vlast promijeni, pod uslovom da se građanski organizujemo i budemo sigurni da nas partije ne potkradaju u brojanju glasova, umjesto što im se, već umorni i sami sebi dosadni od kukanja, uporno žalimo kao nekakvim državnim “kućepaziteljima” što poslije ponoći nema tople vode – da je izumimo.
Pitam se da li smo svjesni da u drugim zemljama, uslovima i vremenima vlasti obično ne idu s vlasti bez ispaljenog metka i prolivene krvi, a mi sve što treba da učinimo jeste da u prvu nedjelju oktobra ne budemo lijeni već ustanemo i prošetamo do glasačkog mjesta.
Ne moramo dizati ustanke. Ne moramo dizati revolucije. Dovoljno je dići dupe! Ustati iz kreveta! Ne moramo organizovati otpore – dovoljno je ispuniti svoju građansku dužnost i pravo.
Pričamo i slušamo uporno o te teške i surove četiri ratne godine, a ne spominjemo posljednje dvadeset i četiri godine tokom kojih smo sebe razmazili do potpunog ludila. Njih ignorišemo kao što ignorišemo sadašnjost i budućnost.
Pa barem malo odlučnosti! Gdje je nestala?!
Zamislimo samo neku grupicu pobunjenika koji spremaju zasjedu pokraj željezničke pruge, a jedan od njih kaže: ma ja čisto sumnjam da će nam oni pustiti da mi njima otmemo taj njihov blindirani voz.
Eki to?
Pa naravno da neće!!!!!!
U tome i jeste poenta i politička borba!!!!
Ne radi se o je*enom šopingu, izboru miss i glasanju za idola, već se radi O PREUZIMANJU VLASTI!!!! Nije to mala za*ebancija koja se rješava pritiskom na dugme daljinskog upravljača. Ljudi negdje ginu u tom procesu!!!!
A ovom mrsko da izađe na glasanje.
Pa ne moraš! Zato smo i spali ovako nisko – taman koliko su oni spustili izborni prag da bi sebe legitimizirali na vlasti. Ne trebamo im. Oni ni ne žele da im mi smrdimo po izbornim mjestima drugog oktobra. Zato te i ne zovu.
Najgore što im možeš uraditi je: pojaviti se nepozvan i po*rat im se u “party”.
