“Prijehavši u Zagreb, zadovoljstva svega rad na djevojku iz Hrvaca naletio sam tad” stih je legendarne pjesme “Usne vrele višnje” Branimira Johnnyja Štulića. Posvetio ju je Snježani Banović s kojom je bio u ljubavnoj vezi.
Ona je tada imala 18 godina, a on 28. Njeni roditelji nisu bili oduševljeni time što se zabavlja s momkom koji je mnogo stariji od nje, ali ona se nije obazirala na njihovu kritiku.
Osim pjesme “Usne vrele višnje”, koja je obrada “Lily of the West” Boba Dylana, posvetio joj je i singlove “Jesi li sama večeras?”, “Volim te kad pričaš” i “Život običnog tempa”.
Branimir je 1983. godine odlučio otići u Holandiju. Snježana je trebala ići s njim, imala je avionsku kartu. Navodno ju je Branimirova majka molila da ga ne pušta samog “zato što će propasti”. Međutim, Snježana se u posljednjem trenutku predomislila.
“Proveli smo skupa tri godine, on je bio na svom kreativnom vrhuncu, a ja u formativnim godinama i vrlo ambiciozna za školovanje. Trebalo ga je moći izdržati sa 18, Johnny je i tada bio osoba orijentirana uglavnom na sebe, iako je znao biti zabavan, pažljiv i drag, ali i užasno težak. U Holandiju je ustvari pobjegao od samoga sebe i to je bila ishitrena odluka”, rekla je ranije za Večernji list.
Diplomirala je pozorišnu režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a danas radi kao profesorica. Uskoro će izdati knjigu “Kronika sretnih trenutaka” u kojoj će otkriti mnoge detalje iz svog života. Nedavno je objavila odlomak u kojem spominje Branimira, kojeg prenosimo u cijelosti:
“B. me vodi u Beograd, proljeće je 1982., vozimo se u crvenom kadetu menadžera Brade. Osim za svoje mezimice zmije koje nosi sa sobom kamo god ide (što. srećom, saznajem tek poslije, sve vrijeme puta spavaju u gazdinoj crnoj aktovki smještenoj u gepeku, ni pola metra od mene!), Brada brine i za naš smještaj i to u Interkontiju, sve ‘u skladu s reputacijom’.
‘Pa ne može bre neko tvog kalibra da spava u nekom ćumezu! Imate i bazen, možete da uživate k'o kraljevski par: sve samo stavite na sobu, Brada će to da riješi, ovdje mi svi jedu iz ruke. Malo je daleko od centra, ali taksija ima ko pljeve i za groš. S druge strane, imate s petog kata jedinstven pogled na novobeogradski prospekt, malo dalje je i hotel Jugoslavija da odvedeš curu na kafu na terasu s pogledom na Park prijateljstva. Znam da ne voliš, ali samo da znaš, tu su u komšiluku i zgrade Saveznog izvršnog veća i Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije čije se aluminijske oplate baš lijpo sjaje na suncu, a i Sava“ centar koji bi ti mogao glatko da napuniš deset dana zaredom. No, o tom potom.’
Zbori tako u lobiju blistavog hotela, ispred monumentalne tapiserije Jagode Buić, veliki kosmati, bradati tip, s ponosom i “viditeštajasveznam” stavom, kao da nas je u najmanju ruku doveo u Luxor. Prvi sam put u Beogradu, a Brada, balkanska inačica popularnog Kabira Bedija nakon što svoje zmijice-mezimice smjesti na komodu prostranog apartmana, nahrani ih i napoji, ode zaogrnut frotirskim ogrtačem na masažu i na bazen, da se bućne nakon duge vožnje i da se potom tako osvježen sretne na kafi sa Zdravkom Čolićem. Naša pak prva stanica u prijestonici je Brega. O tome, skroz detaljno – u knjizi koja uskoro izlazi.”
