Sedamdesettrogodišnja Safija Mahmutspahić iz bosanskog gradića Kaknja, koja je poznata po svojoj humanosti i kroz čiji je dom prije rata prošlo 33 djece bez roditeljskog staranja, danas se našla u situaciji da nema od čega živjeti. Sa djecom koju je odgajala i hranila u dogovoru sa Centrom za socijalni rad danas nije u kontaktu. Živi sa sinom koji je ratni vojni invalid i četiri unuka koja su bez posla. Od primanja koja imaju jedva se mogu prehraniti.
Kroz dvadesetak kvadrata skromnog doma sedamdesetrogodišnje Safije Mahmutspahić prošla su brojna djeca bez roditeljskog staranja. Davne 1979. godine Safija je usvojila dječaka Samira koji je tada bio još u pelenama. Od tada je Safija u dogovoru sa kakanjskim Centrom za socijalni rad primala i odgajala brojnu napuštenu djecu.
Sedamdesettrogodišnja Safija Mahmutspahić
„Živila sam svakako, ali njima sam dala, moreš reć’, komad hljeba – da oni jedu, ja ne bih jela. Nek’ oni budu prvi. Tu nijedno nije bilo ni bolesno, niti je umrlo. Sve sam fino čuvala. A sad ne mogu. Bolesna. Trebaju mi lijekovi, a nema se. Mora se svjetlo, mora se stan platiti. Džaba je“, priča Safija.
Safija danas nije u kontaktu ni sa jednim djetetom koje je čuvala. Kaže – da nije bilo nesretnog rata možda bi i znala gdje se oni danas nalaze.
„Javljali su se prije rata. A iza rata – oni misle da sam ja umrla. A djeca su ko djeca. Šta ćeš. Tuđa su djeca. Ne zamjeram ja tuđoj djeci, ne jave se moja, a nemoli tuđa“, kaže ona.
Iako je mnogo dobrog učinila u životu, ova starica velikog srca danas je došla u situaciju da mora od drugih tražiti koricu kruha. Od skromnih primanja nema dovoljno ni za lijekove ni za hranu.
„Nemam. Slabo u mene. Bole me noge, otekle su sve, i ne mogu hodat’, a moram hodat’. Džaba je. Moram. Dođe mi nekad – ubila bih se. Ovak'a stara moram misliti”, priča Safija.
Kakanjska heroina
Sa Safijom danas živi sin Alija koji je 90-postotni ratni vojni invalid. Njegova supruga je umrla 1995. godine, tako da je ostao sam sa četiri sina, o kojima se također brinula nana Safija.
„Snalazi se, hoda, prehranjuje. Da ti kažem, da nije nje, ne bih mogao. Mojoj djeci daje svaki dan, kad pođu u školu, da im po deset-dvadeset maraka svake sedmice. Da nije nje, ne bih ja mogao živjeti, jer ona je snalažljiva žena“, kaže Alija.
Alija prima minimalnu invalidninu od 50 eura. Prilika da se zaradi nešto novca u Kaknju gotovo da ne postoji, kaže Alija.
Mensur Jašarspahić-Suri, načelnik Općine Kakanj
„Kopam željezo, da preživim sa djecom, da bih imao šta jesti. Ne znam. Gdje god tražiš šta, nema ništa. Jedino što pomogne Crveni krst i ratni vojni indvalidi, ta boračno-invalidska zaštita. A ostalo – slabo ko. Živim sa četvero djece. Dvojica idu na zanat u Zenicu, dvojica su ovdje, nezaposleni, k'o što sam i ja nezaposlen“, rekao je Alija.
Nani Safiji i njenoj obitelji povremeno pomaže i Općina Kakanj. Dobitnica je i općinskog priznanja za humani rad. Zbog njene humanosti nazvali su je „kakanjska heroina“.
„Ja sa privatne strane govorim. Ja sam vrlo često i lično od sebe pomogao. Jedan je jedini razlog – što je ona sigurno više tuđe djece othranila nego pojedini Centri za socijalni rad. To treba poštovati. To je veliko jedno srce žene koja je bila kod mene u uredu, a zahvalna je za sve što dobije, bio to kilogram soli ili to bilo nešto više. Ona je jednostavno zahvalna žena“, kaže Mensur Jašarspahić-Suri, načelnik Općine Kakanj.
Primjeri poput nane Safije danas se teško susreću, dodaje načelnik Jašarspahić.
„Moja ljudska poruka je – dugo sam načelnik – da se ljudi stvarno moraju okrenuti lijevo ili desno, da ponekad, ono što ne vide svakodnevno, moraju vidjeti da ima dosta ljudi humanih, poštenih, kojima dostojanstvo brani da traži. Njima treba pomoći. Previše je onih koji nepotrebno traže. Najpotrebnije je pomoći onima kojima je dostojanstvo da ne traže, ali pomoć im je potrebna“, naglašava on.
(VisokoIN/Slobodnaevropa)
