Safet Isović (1936 – 2007) je bio poznati bosanskohercegovački izvođač sevdalinki. Po mišljenjima većine muzičkih kritičara i poznavalaca izvornog narodnog melosa jedan od najboljih izvođača sevdalinki svih vremena.
Rođen je 8. januara 1936. godine u Bileći. Tokom Drugog svjetskog rata napustio je rodnu Bileću kao izbjeglica sa svojim roditeljima. Od tada je bio nastanjen u Banjoj Luci gdje je pohađao osnovnu školu „Šesta pučka škola”. Nakon završetka rata vratio se u Bileću gdje je upisao i maturirao gimnaziju, a potom upisao višu gimnaziju u Trebinju. Nakon šestog razreda preselio se u Slavonski Brod gdje je nastavio školovanje u gimnaziji „Zlatko Šnajder”, gdje je bio među najboljim učenicima i završio veliku maturu 1955. godine. Iste godine se preselio u Sarajevo i počeo studirati na Pravnom fakultetu.
U Sarajevu je, nakon doseljenja, proveo ostatak života. U društvu svojih prijatelja je često pjevao stare sevdalinke koje nikad nije snimio. Jedna od njih je ‘Na Ophodži prema Bakijama’, a volio je pjevati i vranjanski sevdah.
U ljeto 1992. godine tokom rata (1992 – 1995) Isović je bio teško ranjen u svojoj porodičnoj kući u Sarajevu, pa će po drugi put u životu krenuti u izbjeglištvo. Jedno vrijeme zadržao se u Zagrebu, gdje je sudjelovao u osnivanju društva hrvatsko-bošnjačkog prijateljstva. Sa sinom Benjaminom, pjesnikom, obnavlja pjesmu o poharanoj Bosni.
Nakon rata vratio se u Sarajevo. U proljeće 2003. godine Safet je održao veliki solistički koncert u dvorani Zetra u Sarajevu koji je bio na neki način svojevrsni pečat njegove bogate karijere. Pjevao je aktivno više od pola vijeka. Unatoč godinama, nije ga izdavao njegov fantastični glas. Pjevao je sve bolje, ne gubeći nivo i dah ni u danima kad je njegovo tijelo počela nagrizati opaka neizlječiva bolest.
Tokom studiranja u Sarajevu, često je sa prijateljima “pjevušio” u hodniku tokom odmora. Njegovo pjevanje se svidjelo Hasku Haveriću koji ga je tada jedva nagovorio da postane član ansambla narodnih igara i pjesama studentskog društva “Slobodan Princip Seljo” gdje je polagao audiciju pred komisijom u kojoj su bili Selver Pašić, Selim Salihbegović i drugi. Zbog talenta kojeg je imao, odmah je bio primljen.
Neki od njegovih antologijskih snimaka su: Đul Zulejha, Boluje Hanka Prijedorka, Braća Morići, Djevojka sokolu zulum učinila, Grana od bora, pala kraj mora, Mujo kuje konja po mjesecu, Moj, dilbere, Kiša bi pala, Put putuje Latif-aga itd.
Safet Isović je “demokratizirao” sevdalinku , učinio ju je pjesmom širokih narodnih masa, što je bio jedan od osnovnih zahtjeva tzv. socijalističke kulture. Pjevao je na svim važnijim društvenim manifestacijama, a u nekoliko navrata i u društvu sa Titom. Svojim tenorom, pjesme o neostvarenoj ljubavnoj žudnji izvodio s nekom vrstom scenske samouvjerenosti i superiornosti.
Dvorane u kojima je održavao solističke koncerte, širom svijeta, su bile prepune kad god je gostovao. Vrhunac svih tih gostovanja je bio održani koncert u prepunoj operskoj dvorani u Sydney-u u kojoj je ušao u katalog izvođača i jedini je pjevač iz bivše Jugoslavije koji je u njoj gostovao.
Snimio je brojne sevdalinke za arhiv Radio Sarajeva (uključujući i nekoliko sevdalinki uz saz). Bio je aktivan član “Udruženja estradnih radnika” BiH.
Zahvaljujući Safetu, mnoge sevdalinke su ostale zabilježene za sva vremena kroz njegove audio i video snimke i arhivske snimke za Radio Sarajevo. Kroz dugu muzičku karijeru je sarađivao sa mnogim muzičarima, izvođačima i tekstopiscima kao što su Jozo Penava, Omer Pobrić, Ismet Alajbegović Šerbo i drugi. Snimio je mnogo pjesama u duetu sa popularnim izvođačima bosanske pjesme: Zaimom Imamovićem, Miletom Petrovićem, Bebom Selimović i mnogim drugim.
Preminuo je 2. septembra 2007. godine, a dženaza je obavljena 4. septembra 2007. godine u haremu Alipašine džamije u Sarajevu.
