Prva džamija, isključivo za žene u Sjedinjenim Američkim Državama otvorena je u Los Angelesu džuma namazom koju je predvodila Edina Leković iz Muslimanskog vijeća javnih poslova. Džamija je smještena u multireligijskom prostoru blizu centra grada. Izvorno izgrađena kao sinagoga, Pico-Union je sada dom neprofitne Ženske džamije kao i nekoliko židovskih i kršćanskih zajednica.
Iako su upravni odbori mnogih američkih džamija postali pristupačniji prema ženama, određivanje mjesta muslimankama u podrumima, balkonima i drugim manje poželjnim mjestima u džamijama i dalje ostaje uobičajena praksa. Taj drugorazredni status žena u džamijskim prostorima glavni je pokretač osnivanja Ženske džamije.
Jednakost žena
Dok je džamija isključivo za žene novina među oko 2.000 džamija u SAD-u, odvojene džamije za muškarce i žene su praksa već dugi niz godina u drugim dijelovima svijeta. Mladi američki muslimani, koji stoje iza Ženske džamije suprotstavljaju se kulturnim praksama koje marginaliziraju žene, uvažavajući utvrđene muslimanske običaje i pomažući onima koji su nezadovoljni da se ponovo približe svojoj vjeri.
Želja da njeguje vjeru je ono što motiviše Sanu Muttalib, advokaticu specijaliziranu za međunarodni zakon protiv korupcije i suosnivačicu Ženske džamije
U džamiji ne postoji pravilo da vjernice moraju nositi marame, a žene su dobrodošle „u onoj odjeći u kojoj se osjećaju ugodno“.
Želja da njeguje vjeru je ono što motiviše Sanu Muttalib, advokaticu specijaliziranu za međunarodni zakon protiv korupcije i suosnivačicu Ženske džamije, zajedno sa M. Hasnom Maznavi, spisateljicom i rediteljicom komedija. Od kada je bila mala, Muttalibino razumijevanje islama je oblikovano vjerovanjem u jednakost žena. „Priče iz Kur'ana koje sam naučila od majke sve su o jednakosti. Kada sam odrasla i shvatila da to nije uvijek slučaj u stvarnosti, bila sam šokirana. Zbog toga sam ozbiljno sumnjala u svoju vjeru“.
Ona kaže da je ponovo obnovila svoju vjeru za vrijeme studija, kada je u istom semestru uzela Ustavni zakon i Islamski zakon. „Ponovo sam se zbližila sa Kur'anom i shvatila sam šta piše u njemu, a šta ne u vezi sa osnaživanjem položaja žena“, kaže ona. „Prije nego što umrem, želim pomoći da se pravi islam živi u društvu. Tražila sam način kako da to uradim“.
U intervjuu uoči otvaranja džamije kada je održala hutbu, ili propovijed, Leković je opisala sličnu želju.
„U uobičajenim džamijama, ženska pitanja su obično sporedna pitanja“, rekla je Leković. „Naš cilj je da pomognemo ženama da uče Kur'an i da ga same tumače, te da isto čine i sa tradicijom. Mi to radimo sa ciljem da osnažimo žene koje bi mogle služiti široj muslimanskoj zajednici“.
Leković naglašava da je poenta obrazovnih programa ove džamije, koji su namijenjeni i muškarcima i ženama, i održavanja džuma namaza samo za žene jednom mjesečno da se obogate postojeće institucije za američke muslimane, a ne da se unište ili napuste.
„Neke od negativnih reakcija koje smo dobili je da pokušavamo izolirati žene“, kaže Leković. „Ono što radimo mi vidimo kao komplementarno, a ne konkurentno“.
Govoreći prije početka prošlosedmičnog džuma namaza, Kameelah Wilkerson, administratorica pri organizaciji za dobrobit djece, ponovila je taj cilj. „Ja imam svoju džamiju u Atladeni u kojoj sam aktivno uključena“, kaže ona. „Nastavit ću svoj angažman tamo. Ali šira slika je veoma važna – dati ženama glas i prostor da koriste taj glas“.
Rasprava o hutbi
Dodala je da svoj angažman u obje zajednice vidi kao dio većeg i potencijalno transformacijskog odnosa između Ženske džamije i drugih muslimanskih institucija sa kojima su njihovi vjernici povezani.
„U mojoj zajednici ja sam članica upravnog odbora“, kaže ona. „Moja zajednica je veoma otvorena prema ženama, ali ona nije toliko velika i prostor za molitvu nije jednak. Željela bih vidjeti da ovaj pokret pokrene i žene i muškarce da učine prostor za molitvu jednakim širom muslimanskih zajednica“.
Jedan način na koji nova džamija to radi je da organizuje raspravu o hutbi odmah nakon džuma namaza gdje vjernici mogu postavljati pitanja. Skoro 100 žena sjedilo je u krugu na podu zajedno sa Leković. Za mnoge od njih, biti u mogućnosti uspostaviti direkan kontakt sa njom predstavlja nevjerovatno iskustvo. Komentar jedne žene koja je rekla da je ugodna promjena vidjeti i čuti osobu koja je održala hutbu bez da je gledaju na TV ekranu izmamio je aplauz.
Nekoliko žena je reklo da se nadaju da će vidjeti novu organizaciju kako transformiše način na koji muslimanske institucije u SAD-u odgovaraju na šira pitanja u američkoj kulturi.
Khan vidi razvoj ženskog vodstva u džamijama kao suptilnu ali potencijalnu transformacijsku silu u američkom islamu.
„Džamije u Americi su uglavnom veoma staromodne“, kaže Sarah Usmen, koja radi u televizijskoj i filmskoj produkciji. „Dođete u džamiju da se molite i možda bude predavanje o nenošenju marame, i to je to. Voljela bih da iz ovdje formiranih mreža nastane puno različitih projekata. Bilo da su to projekti socijalne pravde ili projekati iz oblasti ekologije – naprosto stavljenje vjere u stvarni život i angažiranje društva“.
Primarni utjecaj pokreta koji stoji iza Ženske džamije je stvaranje balansa između želje da se vrate korijenima svoje tradicije i transformacije savremenog izraza američkog islama.
„Nema ništa radikalno u postojanju prostora u kojem se mole samo žene, koje predvodi žena i gdje hudbe drži žena“, kaže Ruqayya Khan, predsjednica programa islamskih studija na Univerzitetu Claremont. „Zapravo, islamsko pravo propisuje da jedina molitva koju žena može voditi je ona koju klanjaju samo žene. Ono što se desilo u New Yorku 2005. godine – kada je kontroverzna naučnica Amina Wadud predvodila mješovitu molitvu – puno je radikalnije i provokativnije“.
Pa ipak, Khan vidi razvoj ženskog vodstva u džamijama kao suptilnu ali potencijalnu transformacijsku silu u američkom islamu.
„Ono što je značajno je osjećaj da žene preuzimaju vlasništvo nad svojom vjerskom tradicijom“, kaže ona. „Tako da je Ženska džamija zanimljiva kombinacija radikalnog i neradikalnog. One ne napuštaju svoje džamije ili svoje muževe“. Ali to bi moglo potaći žene da preuzmu aktivniju ulogu u javnom životu i da njeguju inovativno razmišljanje. „U tom smislu, ovo je trenutak koji treba primijetiti i pokret koji treba pratiti“.
(VisokoIN/Al Jazeera)
