Na ulaznoj kapiji imanja Daliborke Čolić i njenog životnog partnera Slobodana Desančića dočekaće vas lavež živahnog petočlanog čopora pasa. Prvi utisak je da se nalazite na ulicama bh. gradova, jer fizionomija ove družine neodoljivo podsjeća na nesretne, napuštene, kastrirane i gladne pse lutalice iz BiH. Ovi psi i jesu nekadašnje lutalice – to su isti oni koji su punili crne hronike novina, kada su izgladnjeli, bolesni , povrijeđeni i iznemogli napadali građane u BiH.
Oni su ovdje dovedeni sa sarajevskih i gradiških ulica, a danas su neprikosnoveni gospodari raskošnog imanja od 11.500 kvadratnih metara smještenog na padinama grada Hagena u njemačkoj pokrajini Sjeverna Rajna-Vestfalija.
Sve je počelo u trenutku kada su Daliborka i Slobodan, zahvaljujući uspjehu svoje privatne firme, zaradili prvih stotinjak hiljada eura i kada su htjeli pomoći u zbrinjavanju pasa lutalica u Sarajevu, kojih je danas oko 10.000.
– Kada sam došla u Sarajevo bila sam šokirana. To nisu bili azili već šinteraji u kojima su psi ubijani. Kada sam se vratila u Njemačku tri sedmice sam plakala. Tada smo odlučili da nešto uradimo i pomognemo, prisjeća se Daliborka.
Ta želja je u oktobru 2008. godine rezultirala osnivanjem Udruženja “SOS Vergessene Pfoten” (“SOS Zaboravljene šape”).
Od tada je, zahvaljujući ovoj organizaciji, u njemačkim porodicama i azilima udomljeno oko 800 i istovremeno sterilisano oko 6.000 pasa lutalica u samoj BiH.
Pola miliona eura za zaštitu pasa lutalica u BiH
Do sada je ovo udruženje za projekte zaštite pasa lutalica ukupno potrošilo oko pola miliona eura. Za pomoć psima u Sarajevu je izdvojeno oko 150.000 eura, za sterilizaciju pasa u Bihaću 12.000 eura, a finansirali su slične projekte i u Tuzli. Ostatak novca investiran je u osnivanje i održavanje azila u Gradišci.
Daliborka i Slobodan su najprije finansijski pomagali udruženja za zaštitu pasa lutalica u Sarajevu, ali su, nakon što su uvidjeli da neke organizacije zloupotrebljavaju pse u namjeri da ostvare sopstvenu korist, odustali od toga. U Sarajevu postoje ljudi koji će i zadnju svoju marku dati da se spase psi, ističe Daliborka, a postoje i oni koji od svega toga profitiraju. Azili su, dodaje ona, najčešće obične šupe i rupe u kojima psi gladuju, nemaju veterinarski tretman, kolju se međusobno i za te pse bi bilo bolje da ih uspavaju. Zbog svega toga su, kako kaže, u Gradišci osnovali sopstveni azil za pse.
– Gradiška je mali grad i dobro je što vlasti rade samo sa našim udruženjem. Niko od mene ne dobija novac u ruke, već ja plaćam račune za hranu, za veterinara i niko tu ne može zloupotrijebiti novac, pojašnjava Daliborka.
Azili bi trebali da služe samo da se nesretne životinje zbrinu, vakcinišu i sterilišu, a da se nakon toga vrate na ulice. Da su vlasti u BiH radile u skladu sa Zakonom o zaštiti životinja usvojenim 2009. godine, naglašava osnivačica Udruženja SOS “Vergessene Pfoten”, do danas bi taj problem bio riješen i onda bi azili služili samo za prihvat pasa o kojima nema ko da se brine.
Nebriga i zlostavljanje životinja u BiH
O nebrizi i zlostavljanju životinja u BiH najbolje svjedoče psi koje je Daliborka Čolić udomila u svom domaćinstvu. Keruša Megan je prije tri godine iz Sarajeva dovežena sa polomljenom lobanjom zbog čega je dobila epilepsiju i otkazalo joj je čulo vida. I crni pas Princ je u ovu porodicu stigao bolestan. Nađen je na gradskoj deponiji u Gradišci. Njemački veterinari su na njegovom srcu obavili komplikovan hirurški zahvat koji je koštao oko 6.000 eura. Maza je ovdje stigla sa sarajevskih ulica. Posljedice zlostavljanja je trpila godinu dana, jer uopšte nije mogla hodati. Sisi je također bila iscrpljena i bolesna.
Član ove velike pseće familije i vjerovatno najstariji pas iz BiH u Njemačkoj je i Cigo. On ima 14 kalendarskih ili 98 “psećih” godina. Njegov njemački usvojitelj je nedavno umro i on se vratio svojim dobročiniteljima.
Ponekad ljubav osnivača Udruženja SOS „Vergessene Pfoten“ prema ovim životinjama postane i veća od očekivane, pa svojim ljubimcima kupe skupocjene Swarovsky ogrlice. Oni, kako kažu, žele da se zahvale ovim divnim bićima za ljubav koju im nesebično uzvraćaju i ne mogu da shvate građane u BiH koji će radije, radi statusa i prestiža, na povodcu voditi rasne, ali ne i pse mješance, kojima su pomoć i briga danas potrebniji nego ikada.
(VisokoIN/DW)
