Među dvadeset najsiromašnijih zemalja svijeta je i BiH. Prema procjenama, 700.000 građana živi na granici siromaštva, a svaki šesti je gladan. Na hiljade ljudi u BiH danas živi od samo jednog obroka iz narodnih kuhinja.
Bez obzira na porazne statistike, država nema strategiju za pomoć siromašnima. Istovremeno, političari, čija su mjesečna primanja ravna dvogodišnjim primanjima penzionera, ne osjećaju na svojoj koži kako izgleda siromaštvo, pa očito nisu previše zainteresovani, a nemaju ni viziju kako pomoći najugroženijima, piše Radio Slobodna Evropa.
BiH, u naredne dvije godine, prijeti još veće siromaštvo jer ovoj zemlji slijedi otplata kredita MMF-u, a istovremeno sve su očiglednije posljedice kriminalne privatizacije.
Siromaštvo u BiH je jako izraženo, a to potvrđuje podatak da gotovo svaki treći građanin ove zemlje živi ispod životnog minimuma. Više od pedeset posto građana je nezaposleno, a polovica onih koji rade primaju prosječnu platu koja je duplo manja od potrošačke korpe.
Među najranjivijim socijalnim kategorijama su djeca, a u BiH ne postoji razvijena socijalna politika naspram najmlađih.
Ona je vrlo često diskriminirajuća. U Bosni i Hercegovini živi 250.000 djece na granici siromaštva, a 170.000 djece je siromašno. Dječije doplatke u Federaciji neki kantoni imaju, neki ne. U RS-u on iznosi 18 eura, a primjerice u TK 10 eura i često je neredovit.
Azra Tihić iz Tuzle, majka je četvero djece:
„Muž i ja ne radimo nigdje i ne primamo ništa. Primamo samo taj dječiji doplatak. Kada idu u školu ja nekad nemam ni marku da im dam. Nekada mi djeca nemaju ni za kiflu, ali idu u školu i dobri su učenici. Djeca ko djeca, uvijek su zahvalni. Znaju da nemamo od čega im pružiti i koliko možemo, toliko im i dajemo”, kaže Azra Tihić.
Tranzicija BiH dovela je do brojnih kriminalnih privatizacija za koje nitko nikada nije odgovarao.
Na desetine tvornica, zahvaljujući takvim privatizacijama, je samo u TK propalo, a njihovi radnici bez plata i uvezanog radnog staža ostali na ulici.
Radnici tvornice deterdženata Dita, po više od trideset godina proveli su radeći u njoj. Danas su na ulici i već mjesecima, u golom siromaštvu, pred tvornicom, čekaju na plate ili uvezan radni staž da mogu u penziju.
Emina Busuladžić, najstarija je radnica ove tvornice. Priča kako je postala siromašna:
„Kada se počelo pričati o privatizaciji, 97. i 98. godine, tadašnji direktor Mirza Prcić je proglašen za menadžera godine u državi. Onda je krenulo propadanje, i proizvodnje i svega. Priprema se teren gospodinu Miškoviću da pravi cargo centar dole i radi toga hoće da nas otjeraju. Zatvorili su konkurenciju i hoće taj dole prostor. Gdje su Jašarević, Burgić, Radončić i Terzić, gdje su ti kriminalci koji su učestvovali u ovom kriminalu? Sada treba ove radnike da istjeruju na kišu, da ne daju da se liječimo. Jel to, to?“
Nema socijalne karte stanovništva
BiH kao država nikada nije provela strategiju smanjenja siromaštva koju je usvojila prije deset godina. Iako je skupo plaćena, danas se ne zna ni gdje se ta strategija nalazi, a prema procjenama smo u vrhu svjetske statistike po siromaštvu.
„Siromaštvo i kriza u BiH su zapravo posljedica čitavog kompleksa đavolskih okolnosti u kojima, između ostalih, prepoznajemo pogrešne međunarodne politike obnove, rekonstrukcije i primjene neoliberalnog modela ekonomskog razvoja. Zatim političke i društvene paralize, koje proizilaze iz Dejtonskog sporazuma. Potpunog neuspjeha političkog vođenja strukturalnih, institucionalnih i ekonomskih reformi”, navodi ekonomski analitičar, profesor Kadrija Hodžić.
U posljednje četiri godine životni standard građana pao je za 30 posto, a ni prognoze za naredne dvije godine nisu nimalo optimistične jer BiH slijedi otplata kredita prema međunarodnim fondovima.
„Ono što nedostaje BiH jeste nepostojanje socijalne karte stanovništva, tako da se danas događa da ugrožene socijalne slojeve zanemarimo, a istovremeno da neke od slojeva stanovništva preferiramo i tretiramo po višem programu socijalnih pomoći. Jedan od načina kako to riješiti je opet najnepopularniji način, a to je zaduživanje za rješavanje ovih socijalnih pitanja. Dugoročno rješenje problema jeste u poboljšanju poslovne klime, otvaranju novih radnih mjesta i zapošljavanju”, ocjenuje Bahrija Hodžić, profesor s Ekonomskog fakulteta UNTZ.
Svjetska banka je objavila podatak da BiH visokih četiri posto GDP-a izdvaja za socijalna davanja, no koristi od tih sredstava imaju najmanje istinski siromasi. Jer nemali je broj u BIH onih koji su danas na visokim političkim pozicijama s platama od nekoliko tisuća maraka. Uz to, zahvaljujući ratnim zaslugama, primaju i socijalnu pomoć.
„Politički, namjerno, pogrešna usmjeravanost sistema socijalne zaštite stavljana je u funkciju kupovine glasačkog tijela od 2006. godine, od kada i počinje problem sa budžetskim deficitom u BiH. U BiH, uprkos socijalnog izvajanja od visokih 4% GDP-a, nema djelotvornih socijalnih izdvajanja za smanjivanje siromaštva. Tek manje od jedne petine osoba u stanju potrebe su zahvaćeni ovim programima, a ostalo je faktički profulano”, konstatuje analitičar Kadrija Hodžić.
BiH je zemlja koja je dvadeset godina nakon rata siromašnija čak od Palestine, Afganistana i Irana.
Iako je uglavnom politika osobnih interesa Bosnu i Hercegovinu dovela u ovakvo stanje, odgovornih i dalje nema. Iako nevladin sektor stalno upozorava nositelje javnih funkcija na visoko rašireno siromaštvo, vlasti i dalje takva upozorenja ignoriraju.
(VisokoIN)
