Nakon višegodišnjih zdravstvenih problema preminuo je Ivan Zvonimir Čičak, nekadašnji politički disident i predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora.
Ivan Zvonimir Čičak rodio se u Zagrebu 10. augusta 1947., kao četvrto od petero djece u porodici Ante i Marije Čičak. Njegov otac se kao domobran prijavio za istočni front, gdje je dvije godine bio pripadnik Hrvatske zrakoplovne legije. Poslije je preživio Križni put i došao pješke sve do Bele crkve na rumunskoj granici, dva puta su ga trebali strijeljati i dva puta je kopao sebi grob, no sve je preživio i kući se vratio 10. augusta 1945., točno dvije godine prije nego što sam se ja rodio – otkrio je historiju svoje porodice Ivan Zvonimir Čičak prije sedam godina u Jutarnjem listu.
U Zagrebu je završio osnovnu školu i krenuo u gimnaziju, iz koje je izbačen zadnjeg dana školske godine 1966. i to bez prava upisa u bilo koju drugu srednju školu zbog sastava „Nad razastrtom kartom moje domovine“. Međutim, nastupila je liberalizacija društva, kao rezultat pada šefa UDBA-e Aleksandra Rankovića, i iduće godina zabrana je ukinuta, pa je Čičak mogao završiti gimnaziju i upisati Pravni i Filozofski fakultet. U decembru 1969. osvojio je prvu nagradu na natjecanju u govorništvu.
“Pripadam onom dijelu poratne generacije koja je rasla i stasala u atmosferi dijasporne sintagme Tito – Stepinac. U kući su nas odgajali da je Stepinac svetac, a u školi da je zločinac i neprijatelj države i naroda”, objasnio je u Jutarnjem.
Bio je inficiran politikom i u vrijeme Hrvatskog proljeća na univerzitetskoj skupštini 21. novembra 1971. izabran je za studenta prorektora. Čičak je dobio 178, a njegov protivnik, kasnije ugledni diplomat, Damir Grubiša 133 glasa. No, pod optužbom da je hrvatski nacionalist, u decembru 1971. tadašnje jugoslavenske vlasti su uhapsile Čička i druge studentske vođe. U montiranom sudskom procesu osuđen je na tri godine zatvora, od čega je 18 mjeseci proveo u Đorđićevoj, a ostatak u Lepoglavi, gdje je devet mjeseci bio u samici.
Nakon izlasku iz zatvora, otišao je u JNA, a po povratku je apsolvirao na Filozofskom fakultetu, ali nije diplomirao. Oženio se s Marijom Štambuk s kojom je dobio petero djece. Kako nije mogao naći drugi posao, živio je od prodaje knjiga, kao akviziter, a kada mu je to bilo onemogućeno, otvorio je obrt s kožnom galanterijom. Još jednom je uhapšen 1987. zbog navodne utaje poreza, ali je oslobođen poslije dva mjeseca. Socijalizam se urušavao i kada je 10. decembra 1989. vodstvo Saveza komunista Hrvatske donosilo odluku o mogućem raspisivanju višestranačkih parlamentarnih izbora, Čičak je organizirao paljenje svijeća na tadašnjem Trgu Republike.
Postao je lider obnovljene Hrvatske seljačke stranke, međutim, nije imao uspjeha, iako je na prvim višestranačkim izborima HSS nastupio u koaliciji s HDZ-om Franje Tuđmana. Ubrzo su se politički sukobili, a Čičak se etablirao kao žestoki Tuđmanov kritičar. Godine 1993. postaje predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora (HHO) i na tom položaju iduća dva desetljeća ostaje vidljiv u javnosti, makar je u jednom trenutku dao ostavku (bio je predsjednik u razdobljima 1993-2000. te 2009. – nadalje).
Čičak nije bio jednozačan lik. Bio je žestoki hrvatski nacionalist i protivnik Jugoslavije, ali isto tako žestoki kritičar HDZ-a i Tuđmana, kojega je optuživao za autoritarnost, kao i kršenje ljudskih prava, prije svega osoba srpske nacionalnosti. Upravo je HHO bila prva institucija koja je detaljno izviestila o likvidacijama civila i paljenjima hiljada objekata nakon Oluje, zbog čega su se Čičak, Žarko Puhovski i njihovi saradnici našli na udaru desničara.
Nikad nije osporena njegova izjava u Jutarnjem kako je on prvi Kolindi Grabar-Kitarović predložio da se kandidira za predsjednicu. Bilo je to u septembru 2012., na stadionu u Bruxellesu, na fudbalskoj utakmici između Belgije i Hrvatske, gdje je Čičak kao promatrač HHO-a sjedio do Kolinde Grabar-Kitarović.
Poput mnogih završio je razočaran današnjom Hrvatskom. “Još devedesetih sam shvatio da se naš san urušava i o tome pisao u kolumnama. Nismo uspjeli ostvariti san o demokratskoj državi, Sabor je sada isprazan sajam taština i ja to ne mogu više gledati”, rekao je prošle godine za Novi list.
Iako je bio vjernik od djetinjstva, a godinama prijateljevao s pokojnim kardinalom Franjom Kuharićem, duboko se razočarao i u Katoličku crkvu u Hrvatskoj: “Nažalost, naša crkva je okamenjena, ona nije samo konzervativna, ona je konzervirajuća. Ona se vratila u baroknu raskoš koja iritira. To nije Crkva siromašnih i potrebitih o kojima govori papa Franjo. U katedrali nisam bio više od 20 godina”, priznao je 2017. u intervjuu Jutarnjem listu.
