Život od devetnaest godina ugašen je u trenutku, a pravda je, čini se, stala u samo tri godine zatvora. Javnost je zgrožena presudom Vejsilu Haliloviću za smrt mlade Ajle Nuhanović. Kako je moguće da vožnja pod utjecajem alkohola i droge, koja za posljedicu ima smrt djeteta, rezultira kaznom ispod svakog zakonskog minimuma?
“Pod utjecajem alkohola i opojne droge amfetamin, iako svjestan da nije sposoban za vožnju, i da može ugroziti saobraćaj i dovesti u opasnost živote ljudi, krećući se brzinom dvostruko većom od dozvoljene, vozilom je udario pješakinju A. N., usljed čega je oštećena na licu mjesta smrtno stradala”, detalji su presude protiv Halilovića.
Dobio je tri godine zatvora. Pritvor mu je ukinut odmah nakon prvostepene presude. Sve to dopušta Krivični zakon Federacije:
“Krivični zakon Federacije BiH za smrt jedne osobe u saobraćaju propisuje kaznu od jedne do osam godina zatvora, za smrt više osoba do petnaest, a u naročito teškim slučajevima – uključujući vožnju pod utjecajem alkohola ili droga – dopušta kaznu do dvadeset godina zatvora.”
“Mi smo pokušavali prema Ministarstvu pravde i u prošlom mandatu i u ovom mandatu kao zastupnici pisati da se donese novi krivični zakon jer obzirom na ovo što mi sad imamo u krivičnom zakonu potpuno je jasno da takve intervencije trebaju biti da se donese potpuno novi krivični zakon na što je ministarstvo i prošlo i ovo odgovaralo da oni nemaju kapacitet za jedan takav zadatak”, kaže Alma Kratina, zastupnica u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine.
A kapacitet i odgovori se nisu tražili ni od akademske zajednice.
“Jednostavno, vidimo da tu nema se volje. Ponekad, nažalost, nema ni znanja kod onih koji primjenjuju propise. U ovom slučaju smatram da je to bilo tragično i da je to loša poruka za žrtve, a dobra poruka za izvršioce”, ističe Nedžad Korajlić, profesor kriminalistike i sigurnosti.
Sa čime je saglasna i advokatica Adela Duraković.
“Ovakva sankcija, bez obzira na to što je priznao krivnju, i hajmo reći da je vjerovatno izrazio kajanje, pretpostavljam da nije nikad prije ni osuđivan, pa da je sud to cijenio kao neke olakotne okolnosti – ne smiju biti dovoljne da se izrekne ovako blaga sankcija”, dodaje Duraković.
Duraković je zastupala porodice Edite Malkoč i Selme Agić, ubijenih 2016. godine, nakon čega je Benjamin Sefić osuđen na 16 i po godina. Gotovo identičan slučaj se ponovio u Sarajevu kada su ubijene Azra Spahić i Alma Suljić, nakon čega je Armin Berberović osuđen na rijetko izrečenu maksimalnu kaznu od 20 godina.
“E, sad, da vršimo komparaciju odluke Kantonalnog suda u Tuzli u odnosu na Kantonalni sud u Sarajevu, vidjet ćete da je to totalno suprotno, ogromne su razlike. Šta je to drugačije u odnosu na to što se desilo djevojci u Živinicama? Ovakva kazna ne postiže nikakvu svrhu kažnjavanja i ona je više, ružno je reći, ismijavanje porodica oštećenih. A i građana”, ističe.
Koji se pitaju – ko je sljedeći? Dok stručnjaci polažu nade u adekvatnu žalbu Tužilaštva Tuzlanskog kantona, naznake da će se sistemski tretirati smrt na cestama nema. Bez obzira na 222 života izgubljena samo protekle godine.
