Za nas nisu prošle 22 godine, za nas je još uvijek 1992. godina, jer ne znamo gdje su kosti naših najdražih, poručile su članice udruženja “Žena-žrtva rata”, prilikom posjete nekadašnjem zloglasnom logoru “Partizan” u kojem su tokom rata 1992.-1995. vršena masovna sistematska silovanja nesrpskih žena i djevojčica, prenosi Anadolu Agency.
Učenjem Fatihe i polaganjem cvijeća odata je počast ubijenim, a potom je grupa preživjelih logorašica podsjetila na dane koje su provele na tom mjestu prije 22 godine.
Meliha Merdžić, u ime Udruženja “Žena-žrtva rata”, poručila je kako preživjeli ne smiju zaboraviti zločine.
“Trebamo pričati i pisati našu istinu. Pozivamo tužilaštva da pristupe procesuiranju zločinaca. Zločinci se i danas nalaze na slobodi”, kazala je.
Prilikom polaganja cvijeća, lokalno stanovništvo, udaljeno nekoliko metara od mjesta na kojem se sve dešavalo, negodovalo je, dobacujući pogrdne riječi.
“Prošle su 22 godine, a za nas nisu prošle. Za nas je i sada ‘92. godina i sada su nam prijetnja oni Srbi koji ne daju da obilježavamo mjesta na kojima su nas ubijali. Mi još uvijek tražimo kosti naših najdražih. Oni ne žele da govore o tome. Ali, mi smo tu da pričamo. Na ovome mjestu su silovane djevojčice i prodavane za 20 maraka. Neke djevojčice nikada nisu pronađene”, kazala je Merdžić, dodavši kako žrtve ne očekuju razumijevanje od onih koji su činili zločine, ali očekuju da će počinitelji zločina biti pravedno kažnjeni.
Jasmina Rizvanović se prisjetila dana provedenih u logoru “Partizan”.
“Dovedena sam 3. septembra sa majkom. I mi, i još 200 drugih žena. Šest mjeseci smo bili fizički i psihički zlostavljani”, kazala je Jasmina Rizvanović, dodavši kako su u tom logoru “silovali djevojčice, djecu, žene i starije osobe i iživljavali se nad njima na sve moguće načine”.
Munevera Đozo prisjetila se ubijenih, žena i djevojčica koje su bile zetočene zajedno s njom.
“Nažalost, sa nama danas nije djevojčica od 12 godina koju su silovali, nema ni žena od 65 godina koje su silovane tada. Bila sam zatočena sa dvoje djece. Radili su šta su htjeli od nas. Izvodili su nas kao da smo životinje. I djecu su maltretirali. Muža su mi odveli i nikada ga nisu vratili.”
Prema podacima Udruženja “Žena-žrtva rata” u Foči je ubijeno 586 žena. Za tijelima nekih od njih i danas se traga.
Šetnjom kroz Foču i nošenjem transparenata na kojima je bio i natpis “Nacionalizam ubija”, porodice žrtava i članice Udruženja “Žena-žrtva rata” potom su došle do Kazneno-popravnog doma Foča, gdje su takođe odale počast ubijenim i položile cvijeće.
Mnoge od prisutnih žena, kako su kazale, na ovom mjestu izgubile su svoje očeve, braću, amidže koji su odvedeni i od tada o njima ništa ne znaju. Na ovo mjesto odvedeni su, kako nam je ispričala Munevera Đozo, njen brat, otac, muž, amidža i amidžin sin. Kazala je kako do danas nije pronašla njihove posmrtne ostatke.
Prilikom mirne šetnje porodica žrtava i članica Udruženja “Žena – žrtva rata” kroz Foču, iz pojedinih automobila koji su prolazili pored njih mogao se čuti zvuk gusala, na šta su žrtve uzvratile tekbirima.
Za zločine počinjene nad nesrpskim stanovništvom u Foči u poslijeratnom periodu doneseno je nekoliko pravosnažnih presuda Haškog tribunala i Suda BiH.
